Energija
svesti takođe može da se upotrebi za pamćenje ili maštanje, a
najgori i nažalost najčešći vid akumuliranja je kroz
nezadovoljstvo, patnju, strahove ili bolest. Već smo govorili o
specifičnoj težini patnje i bolesti kao energetskoj neravnoteži.
chlinks163
Deca u sebi
nose znanje o sveukupnosti ispoljenja, ali ne poseduju logiku ili ono
što se naziva zdrav razum. Logika i razum su nešto što se uči
odrastanjem, a u velikoj meri zavisi od sredine u kojoj dete raste i
razvija se.
chlinks162
Za
uspostavljanje poželjnog ponašanja svih pojedinaca civilizacija je
propisala moral i tabue, ograničavajući time apsolutno ispoljenje
lične svesti. Čovek se ograničeno ispoljava, onoliko koliko mu je
dozvoljeno, a okviri su u njemu samom, u njegovom razumu i
verovanjima.
chlinks161
Čovek, kao
najviša ispoljena manifestacija svesti, ima za osnovni zadatak
ispoljenje, odnosno osvešćenje svesti. Ono što ljudi nazivaju i
nazivali su Bogom je Apsolutna svest u svom najvišem vidu. Sve
Božanske manifestacije su u stvari vidovi ispoljenja Apsolutne
svesti.
UVOD
UVOD
Da li ste ikada pokušali da pratite tok sopstvenih misli? Praćenjem misli prvo što primećujete je da vi zapravo neprekidno razgovarate sami sa sobom.
Na prvi pogled misli deluju haotično, raštrkane na mnogo tema povezane su medju sobom nekim čudnim redosledom asocijacija. Ipak, ako imate dovoljno strpljenja da ih posmatrate malo duže od par sekundi, možete uočiti da se one uglavnom vrte oko jednog centra koji se zove vaše interesovanje za datu temu. Asocijacije, koje vaše misli čine raštrkanim, u početku su vezane za centralnu temu, ali ako je vaše interesovanje slabo, tada svaka asocijacija ima mogućnost da postane centralna tema i tako u nedogled.
Misli se kreću kružnom putanjom, to najlakše možete primetiti kada ste okupirani nekim problemom. Tada ne morate da se trudite, sve asocijacije koje vam se jave kreću se oko centralne misli, nudeći moguće rešenje problema, koji je ipak samo u vašoj svesti. Pronalaženje prave asocijacije, koja je pravo rešenje, izgleda kao pogodak u centar: najednom osećate olakšanje, problem je rešen (u vašoj svesti) i jedino što treba da učinite je da realizujete rešenje problema prenosom tog dela svesti nekoj drugoj osobi. Odličan primer za ovu malu paradigmu je konflikt sa drugom osobom. Kada u svojoj svesti razrešite problem konflikta koji vas je odveo u loše emotivno stanje, olakšanje koje sledi može se nazvati ushićenjem i vi imate neodoljivu potrebu da svoje rešenje odmah saopštite osobi sa kojom ste imali konflikt. Razrešenje se postiže popravljanjem narušene komunikacije i ponovnim uspostavljanjem harmoničnog odnosa.
Drugi vid jasno usmerenog kretanja misli je kod rešavanja apstraktnih problema na polju matematike, mehanike i slično. Ponovo misli asocijacijama kruže oko jednog centra, koji je zadati problem i opet je rešenje problema pogodak u cilj.
No, ovo su ekstremni slučajevi, stanja svesti koja proizvodimo mimo svesne odluke, jer retki su oni koji uživaju u rešavanju matematičkih zadataka, a niko ne voli konkretan problem. Rešenje problema iz oblasti svakodnevnog življenja donosi olakšanje, ali ne i uživanje. Pre bi rešenje bilo odstranjivanje tegobe, sa težnjom da se ona što pre zaboravi, nego radost zbog samog razrešenja.
Treći slučaj je stanje svesti u kome smo svakodnevno, relativno neopterećeni sopstvenim životom. Već rekoh da je svest čoveka neprekidno u toku sopstvenih misli koje ili saopštavamo drugima razgovorom ili razgovaramo sami sa sobom, slobodno prateći tok asocijacija. Ovo svi znamo, ali o tome niko ne govori, jer sve je tako normalno. Svest ne proizvodi samo govor, u vidu rečenica koje se misle umesto da se izgovaraju, već i slike već vidjenih situacija i predela, zatim reprodukcije zvukova koji su već jednom zabeleženi u njoj, a ponekad i poznate mirise. I vrlo često je to jedan sklop, koji zajedno čini neki utisak. Recimo, miris prženih uštipaka koji dolazi odnekuda automatski priziva asocijaciju - sliku nekih drugih uštipaka na nekom drugom mestu, a tu je i glas vaše bake koja vam se obraća nežnim glasom. Zvuk poznatog baleta doneće vam i sliku pozorišne scene zajedno sa čitavim orkestrom, a uz to se može pojaviti i osećaj negodovanja, ako ste to veče bili nezadovoljni zbog nekog trećeg razloga i tako u nedogled.
U svakodnevnim aktivnostima vi neprekidno govorite sebi šta treba da uradite sledeće, postavljate sebi pitanja i odmah dajete odgovore, a čitav dijalog se odvija samo u vašoj svesti. Svest ima svoje ustaljene tokove, koji se još zovu način razmišljanja. On je mešavina naučenog modela razmišljanja i vaše lične prirode, ali uglavnom je naučen kroz proces vaspitavanja kroz koji ste prošli kao dete. Naučeni način razmišljanja zapravo postoji da vam olakša svakodnevni proces mišljenja kao i da vam pomogne da se snalazite u svakodnevnom svetu koji vas okružuje. Okoštavanje načina razmišljanja donosi navike, kojih se teško oslobadjamo baš zbog formiranog načina razmišljanja, odnosno ponašanja.
Čovek može do mile volje da razgovara sam sa sobom i to je prirodno, sve dok ne počne to glasno da čini. To se već proglašava nenormalnim. Takodje može da stvara mnoštvo slika u svojoj svesti, sećajući se ili maštajući, sve dok ih ne proglasi za realnost. Jedini ljudi kojima je to dozvoljeno su deca. Deci dozvoljavamo da pričaju sa sa sobom, pa čak se pretvaramo da verujemo da su slike koje ona vide realnost, ali to nam je samo prilika da im saopštimo gde se zapravo nalazi granica realnosti granica normalnog. Odrastanjem deca nauče šta je normalno, a šta ne i u okvirima tog normalnog, što će reći dozvoljenog, kreće se i njihov model razmišljanja i interesovanja.
Sve do sada rečeno toliko je normalno i prirodno, da se čini da o tome i ne treba govoriti, svi to znaju. Sve do skora nisam ni razmišljala o mislima i svom unutrašnjem razgovoru, koji me prati od kada znam za sebe. Moje lično interesovanje, koje je i napravilo ove stranice, prošireno je dugogodišnjim interesovanjem za metafiziku ili onostrano, jednostavno rečeno. Godinama unazad tragam, ne znajući tačno za čim, čitam ezoteričnu literaturu pokušavajući da shvatim svet i u dubini, ne samo po širini. Mnogi su mi rekli da sam dosadna, jer otišla sam preduboko, na uštrb širine. Mnogi su mi rekli da sam interesantna, jer govorim o starim temama na nov način.
A sve je počelo slučajno (ako je išta na ovom svetu slučajno). Neprekidno u konfliktu sama sa sobom, više sam problema stvorila sama sebi u sopstvenoj svesti, nego što su mi probleme stvarali svi ljudi sa kojima sam dolazila u kontakt. U jednom trenutku shvatam tu jednostavnu činjenicu, kao i da sam samoj sebi postavila mnoga nepotrebna ograničenja kojima se povinujem. Zato sam na vrhu, papira napisala:
Koja su moja ograničenja? Šta ne mogu?
Sledila su nabrajanja medjutim, čim sam napisala prvo ograničenje, koje je trebalo da započne spisak, usledio je odgovor: "Možeš ti to, samo nećeš". Začudjena, stavila sam nekoliko znakova pitanja i uzvika, pored prve stavke na spisku i nastavila sa započetim poslom. Glas se više nije mešao. Medjutim, dopala mi se mogućnost da zapišem dijalog koji sam zapazila, pa se obratih tom glasu, kao da je u pitanju neko drugi.
Drago mi je što te imam.
I meni je drago što imam tebe.
Šta je sa mojim kompleksima?
Tvoji kompleksi su bili pokretački motiv. Da nisu postojali, ne bi dospela do nivoa svesti koji imaš. Kompleksi predstavljaju osećaj nesavršenosti i istovremeno potrebu da se savršenstvo ostvari.
Odnos sa ženama?
Plašiš se konkurencije. Opet stari, nepotrebni strah. Odreci se intelekta pa nećeš imati konkurenciju. A ti to nećeš.
Neću.
Svojim intelektom i snagom duha odbijaš muškarce, pa oni onda odlaze slabim ženama. A to su slabi muškarci, koji ti ionako nisu potrebni. Jakih muškaraca je veoma malo, a njihova jačina ogleda se uglavnom u tvrdoglavosti. Medjutim i ti si tvrd orah.
Konflikt sa majkom?
Prevazidjen je.
Odnos sa ocem?
Shvatila si ga.
Problem autoriteta, odnosno ne prihvatanje autoriteta?
Lepo si definisala sebe kada si rekla da je tvoje ime "Pobuna". Pobuna protiv nižeg plana. Tebe jednostavno vredja kad neko pokuša da se postavi iznad tebe.
Čarobna formula?
Ljubav. I to si već znala.
Hvala ti.
Nema na čemu.
Igra pitanja i odgovora mi se dopala, a tek kasnije sam se upitala otkuda to da muškarac odgovara na pitanja kada sam ja žena, te bi stoga bilo očekivano da i odgovori budu u tom gramatičkom rodu.
Odgovora na ovo pitanje ima mnogo i svi mogu da budu pravi. Navešću samo one koji mogu da objasne nastalu situaciju, iako su na prvi pogled nespojivi.
Prema drevnoj filozofskoj podeli muškarac predstavlja aktivan princip, žena pasivan. Muškarac je taj koji daje, žena zauzvrat prima. Dakle, onaj koji postavlja pitanje aktivan je samo u prvom momentu, jer iščekivanje odgovora stavlja ga u poziciju primaoca, dakle onoga koji je pasivan. Samim tim je sagovornik, onaj koji daje odgovore, aktivan i predstavlja muški princip. Otuda odgovori u gramatički muškom rodu. Svest, kao celokupnost, u sebi sve sadrži i sve prima stoga je pasivna. Razum pokreće akciju misli, radoznalosti i učenja, stoga je aktivan.
Drugo moguće objašnjenje bilo bi na bazi naučenog modela razmišljanja. Da bih razgovarala sa nekim potrebno je imati sagovornika: ti u odnosu na ja. Komunikacija je uvek u odnosu na nekoga, a taj neko je uvek ne-ja. Da sam odgovore davala u ženskom rodu, opet bih govorila iz ja i komunikacija bi se prekinula, jer ne bi postojao drugi, odnosno sagovornik.
Treći mogući odgovor je kontakt sa Svetim Andjelom čuvarom, mitskim bićem, koji je naš lični čuvar i savetnik, sveznajuće stvorenje koje nas uvek i svuda prati kao senka. Andjeo čuvar se pominje u ezoteričnoj literaturi, te sam u par navrata poverovala u ovu varijantu. Čak se i u tekstu na par mesta obraćam sagovorniku u mislima na taj način. Nekoliko pokušaja da razrešim tu dilemu nisu urodili plodom, jer nisam dobila precizan odgovor tipa "jeste" ili "nije".
U razgovorima preovladavaju svakodnevne teme, ali sagledane iz drugog ugla. Tekst je donekle ezoteričnog karaktera, ima dosta već poznatih elemenata iz oblasti zapadnog okultizma, ali ima i podataka koje nisam znala pre nego što sam počela da pišem o nekoj temi. Upravo me je to i navelo da u par navrata poverujem da sam u kontaktu sa nekim nezemaljskim bićem. Medjutim, način na koji sam pisala ovu knjigu ni malo se ne razlikuje od načina na koji pišem recimo poeziju. Jednostavno prepoznam misao i pišući pratim je ili prateći je pišem. Pišem onako kako i govorim - brzo i tečno, bez zastoja da razmislim o sledećoj rečenici.
Pitajući se otkuda mi nepoznato znanje, shvatih da sam se ponašala kao istraživač koji, udubljujući se u suštinu problema, otkriva nove istine.
Centralna tema, Centrifugalna i Centripetalna sila, nametnula mi se sama po sebi, kao logično objašnjenje postavljenog pitanja. Sile, kao početna snaga svega ispoljenog, postale su okosnica daljih objašnjavanja. Kroz prizmu njihovog delovanja može se objasniti čitav Univerzum.
Naravno, logika se uvek bazira na povezivanju prethodnog znanja jednog sa drugim, te je logično dolaženje do centralne teme bilo logično samo meni, jer baziralo se na prethodnom iskustvu. A ono je bilo konkretno i vrlo upečatljivo.
Pre desetak godina zainteresovala sam se za Junga i njegovu psihologiju nesvesnog. Zainteresovana je reč slabog intenziteta, pre bi se moglo reći da sam bila opčinjena uvidom da se svest može istraživati i van granica racionalnog. Proučavanjem svoje svesti, praćenjem slabih poruka koje izviru iz Nesvesnog, jednog trenutka dospela sam u stanje dubokog transa, u kome je svesnost bila potpuno zadržana, kada mi se dogodilo najneobičnije i istovremeno najužasnije stanje svesti koje sam ikada doživela. Odjednom je čitav prostor oko mene, obuhvatajući i moje telo kao centralnu tačku, počeo da vibrira sažimajući i rastvarajući me istovremeno. Sve je trajalo (neodredjenih) par minuta, a zatim sam, kao iz katapulta, vraćena u običnu svest. Smrtno uplašena, više nikada nisam pokušala takve igrarije sa sopstvenom svešću. Ceo doživljaj se može uporediti sa boravkom u mašini za pranje veša za vreme cedjenja centrifugom.
Istraživanje svesti sam nastavila, ali znatno opreznije nego pre. Sada, nekoliko godina kasnije, shvatam da sam tada, hrabro i naoružana neznanjem, stigla do samog izvora svesti. Otuda i logika, koja se savršeno uklapa u bilo koji postavljeni primer, da su svest i svet uopšte stvorile dve sile: Centrifugalna i Centripetalna, koje svojim naizmeničnim i istovremenim delovanjem i dalje vrše stvaranje i razaranje sveta.
Prvih par poglavlja pomalo su haotična, asocijacije su me nosile sa teme na temu i sva su objašnjenja relativno površna, jer htela sam odjednom sve. Disciplinovanjem interesovanja uspela sam da se održim na svakoj temi ponaosob jedno duže vreme, sve dok ne bih iscrpla sva pitanja u vezi nje.
I još za kraj: na samom početku pisanja nisam imala u svesti opisani dramatičan doživljaj koji, mada je bio intenzivan, nije mogao po značenju da se uklopi u bilo koje postojeće objašnjenje razuma, te je samim tim donekle zaboravljen. Tek po okončanju pisanja kockice mozaika složile su se na svoja mesta, a doživljaj je napokon dobio svoje pravo značenje i objašnjenje.
Sledeći put bilo je veoma jednostavno. Na vrhu lista papira napisala sam pitanje:
Zašto se ljubavna veza izmedju muškarca i žene suštinski razlikuje u zavisnosti od toga da li je muškarac onaj prvi, pravi, onaj koji je u javnosti i za koga se zna, odnosno da li je drugi onaj, koji se krije i za koga se ne zna. Ako u oba slučaja ljubav povezuje muškarca i ženu, zašto se suština odnosa razlikuje.
Kada je muškarac prvi, onaj koji se javno prikazuje, muž ili verenik (momak je prelazno rešenje od pokušaja do ostvarenja verenika, odnosno muža) on polaže izvesno pravo svojine na ženu. Odnos se "materijalizuje". U pitanju je pravo jačega, odnosno pravo očinstva. Majka je uvek poznata, ali da bi otac bio siguran da je dete njegovo mora svojinski da se predstavi i da bude siguran da je i žena njegova. Uzroci ovoj pojavi su predcivilizacijski i današnji, moderan muškarac najčešće nije svestan motiva koji je duboko ukorenjen u njemu. Žena s druge strane, od muškarca očekuje da za uzvrat bude hranilac porodice, neko ko će se brinuti o njoj i njenom (njegovom) potomstvu i otuda se javlja osećaj svojine muškarca, a samim tim i ljubomora. Ljubomora je samo znak nesigurnosti, strah od neizvesnosti sutrašnjice, mada ne samo to. Muškarac, zbog uživanja u ženi obezbedjuje joj egzistenciju, a žena zbog egzistencije obezbedjuje porodicu i muškarca.
Dobro, to je geneza, a šta je sa odnosom medju polovima u današnje, moderno vreme, kada se veze ne zasnivaju isključivo zbog održanja vrste?
U današnje vreme žena je postala pitanje statusa. Imati lepu ženu, imati mladu ženu odraz je muškarčeve moći. Novac je u moderno doba (a i mnogo ranije, sa pojavom materijalnih vrednosti tipa zlato i drago kamenje) postao merilo moći. Nekada su muškarci bili lovci na divljač, a danas su lovci na novac. U oba slučaja žene su lovci na muškarce.
Ipak mi odgovor nije baš najjasniji ili ja nisam pitanje postavila na pravi način, a čini mi se da jesam. Dakle, zašto u čisto seksualnim vezama pitanje lične slobode nije nametnuto kao prioritetno, dok je to veoma bitno u javnoj vezi?
U čisto seksualnoj vezi može biti ljubavi, ali onda se javlja potreba da se taj neko predstavi široj javnosti, opet se može reći kao trofej. Ukoliko par zaista ne sme da obznani svoj "trofej", zato što pravila igre tako nalažu, onda se neometano okreću jedno drugom, jer zbog toga su zajedno.
Pitanje dominacije u tajnoj vezi takodje nije prisutno, jer ne bitno je ko će voditi igru, vodjstvo se uzajamno smenjuje. Već u javnoj vezi muškarac mora da bude taj koji dominira i time pokazuje da je jači i vredan poštovanja. Jer, ako je njegova žena jača od njega i dominira situacijom, onda to znači da svaki drugi muškarac može da dominira nad njim. Opet se vraćamo genetskom materijalu kao što vidiš.
Ima li leka i pomoći?
Ima. Duhovno ostvarenje i osvešćenje pomoći će i muškarcu i ženi da postane Čovek. Ulazimo u doba Vodolije - doba Čoveka. Žene su već postale ratnice i lovci, samostalno obezbedjujući sebi egzistenciju. Muškarci im u tom smislu nisu potrebni. Muškarci osnivaju samostalna domaćinstva i žene im u tom smislu nisu potrebne. Zajednica novih ljudi biće zasnovana na uzajamnoj potrebi za energijom drugog pola i na razumevanju. Na prvom mestu razumevanje medju polovima je neophodno, da bi se razumeli mali ljudi koji sa njima rastu - deca, koja tek treba da postanu Čovek.
Kako stići do razumevanja?
Razgovorom. Razmenom mišljenja i slušanjem, a samim tim i uvažavanjem mišljenja onog drugog. Ne postoje dve identične osobe, čak se i jednojajačni blizanci razlikuju u karakteru i načinu razmišljanja. Treba shvatiti svoju različitost u odnosu na ostale, a samim tim i odvojenost od opšteg mišljenja i imati lične stavove o životu. Što znači da treba poštovati tudje stavove. Tako dolazi do razumevanja.
Zaista si fascinantan. Pričala bih još sa tobom, ali nemam ideja. Da li je izvodljivo nešto kao slobodna forma? Recimo, ti diktiraš a ja pišem?
Nije. Moraš da mi postaviš konkretno pitanje, koje zavisi od stepena tvoje zrelosti. A odgovore možeš da dobiješ na sva pitanja. Samo treba da ih postaviš.
Šteta. Dobro, zašto u izmenjenom stanju svesti nemam pitanja?
Zato što tada ulaziš u sferu Univerzalnog znanja i svi odgovori su u tebi, medjutim, pošto tada sve znaš, nema potrebe za pitanjem, pa samim tim ni za odgovorom.
Pošto mi je rečeno da su mi sve oblasti na raspolaganju, poželeh da postavim jedno stručno pitanje iz oblasti Kabale, pa prosto utišanim mislima postavih pitanje:
(Malo bezobrazno)
Odgovor, koji je usledio bio je u istom tonu.
(Nije)
Jesam li u pravu sa svojom vizijom Drveta života?
I jesi i nisi. Kabala je veštačka tvorevina, pokušaj čoveka da objasni sebe samog. Predeo koji tebe najviše interesuje je ipak suviše "visoko" za običnog čoveka. Šta običnom čoveku, znači "Univerzalna ljubav", kada ni sa ovozemaljskom ne može da izadje na kraj. Ili "Univerzalna sila" - kada za njega reč sila znači: ubij da ne budeš ubijen, pokori da ne budeš pokoren. Ti ćeš shvatiti univerzalne kosmičke zakone uz pomoć šablona Drveta života, jer Božansko znanje samo po sebi nije znanje i potreban mu je šablon da se izrazi. Kad prevazidješ okvire Kabale shvatićeš sve, ali tada ćeš teško moći da to znanje objasniš. Sada si kao Prometej, kradeš vatru bogovima. U stvari Prometej je samo mislio da krade nešto dragoceno. Od Beskonačnog ne možeš uzeti toliko da bi se primetilo da nešto nedostaje. To je isto kao ukrasti zrno peska sa plaže i pri tome misliti da je uzeta velika stvar.
OSNOVNE SILE STVARANJA
U početku je to bila prepiska isključivo lične prirode. Već dugo se interesujem za onostrano, imala sam par onostranih doživljaja, ali ono ljudsko i racionalno u meni uvek je tražilo ovozemaljska objašnjenja za ono što se dogadja. Problem zvan "višak energije" je nešto što me prati godinama i što godinama pokušavam da rešim ili transformišem, ali bez zadovoljavajućeg uspeha. Sada mi se konačno pružila šansa da razrešim neke suštinske probleme, pogotovu kada mi je rečeno da na sva pitanja mogu da dobijem odgovor, samo treba da ih postavim.
Razgovarajmo o tome zbog čega su se javljali oni razarajući vrtlozi energije u meni, zbog kojih sam morala da uspostavim blokade u svesti?
Ulaziš u polje čiste energije. Prva forma ispoljenja energije je kroz polarnost, polaritet koji teži da se ujedini. Centripetalna sila - sila leve spirale teži ka oduhovljenju materije, povratku celokupnog u centar. Centrifugalna sila, sila desne spirale čini materijalizaciju energije mogućom i dovodi do ispoljenog. Spoj te dve energije u stvari čini život mogućim, a deluju kroz seksualnu energiju koja je prisutna u svakom čoveku, ali i uspavana u velikoj meri, osim kada treba da deluje desna spirala - materijalizacija. Tada se aktivira leva spirala budeći strast u paru muškarac - žena da bi se po začeću aktivirala desna spirala - materijalizacija novog čoveka. Zatim se obe sile dovedu u stanje latentnog mirovanja.
Blokade si uspostavila levoj spirali: ako stvar potpuno prizemljimo, izvorna sila Centripetalne sile raznela bi tvoja tela, fizičko i ostala tela, na sastavne delove sve dok od tebe ne bi ostalo ništa, tačnije dok se i sama ne bi pretvorila u čistu energiju. To bi bio tvoj konačan spoj sa Apsolutnim. Ti - ispoljena pretvorila bi se u Neispoljeno. Medjutim, pošto ovozemaljski život i materiju uopšte, na okupu drži Centrifugalna sila otuda se, zbog želje za materijalnim življenjem ili življenjem u materiji, javljaju u tebi blokade koje tela drže na okupu.
Iskonske sile medjusobno se dopunjuju, sadržavajući se medjusobno i ti kao razjedinjenja, gledano kroz polno odredjenje, tražiš dopunu - muškarca koji ti na neki način služi kao oslonac i prizemljenje. Uzdignuti falus predstavlja centar, tačku oko koje se vrti materijalni svet. Vagina, s druge strane, predstavlja centar, ali Centripetalne sile, težeći da u sebe "usisa" ceo svet. U toku polnog odnosa muškarac se trudi da što dublje prodre u ženu, jer privlači ga magija povratka Iskonskom izvoru. Polaganjem semena u centar, ejakulacijom, počinje proces materijalizacije i pol energije se menja, pravac ispoljenja sile se menja ka materijalnom. Valjda sam bio dovoljno jasan.
Pa ne baš. Kako centrifugalna sila može da stvara materiju, valjda je ona razarajuća sila?
Razarajući vrtlozi koje pominješ, predstavljaju lični utisak tvoje svesti koja ih tako definiše. Svest, odnosno Univerzum svesti deluje kao ogledalo u odnosu na Univerzum materije, odnosno ispoljenog, pa tako i sile imaju suprotna dejstva. U Univerzumu materije, koji je podložan objektivnom merenju i ispitivanju, materija predstavlja tačku od koje Centrifugalna sila kreće spolja, uz mogućnost razaranja te iste materije, dok Centripetalna sila "usisava" materiju okoline, uvlačeći je u sopstveni centar.
Univerzum svesti je subjektivne prirode, mada mu zajedničke zakonitosti svesti daju karakter objektivnog. On se nalazi unutar jedinke i kao što rekoh, u njemu deluju suprotni zakoni. Obzirom da je ovaj Univerzum nematerijalan, u smislu čvrstine i konstantnih oblika, centar delovanje Centrifugalne sile nalazi se svuda, recimo u Neispoljenom. Znači Neispoljeno nema centar, centar se nalazi svuda. Stoga zrak sile polazi od centra koji se nalazi svuda i kretanje zraka moglo bi da bude beskonačno, da nema delovanje suprotne sile. Zbiranje više zrakova, njihovo sudaranje, daje novu tačku zgusnutog dejstva. Zato Centrifugalna sila stvara materiju, a Centripetalna je rastvara. Naravno, u pitanju je zgušnjavanje i materijalizacija energije, odnosno svesti u odredjeni ali i promenljivi oblik.
Sudaranje zrakova, njihovo prelamanje i mešanje, pod uticajem Centrifugalne sile daje privlačenje, odnosno zgušnjavanje.
Vratimo se meni. Šta ja da radim kada me obuzmu sile?
Prepusti se. Odstrani blokade, onoliko koliko to možeš i dozvoli da se tvoja svest rasprsne. Načini psihološku vaginu u svojoj svesti, otvori se delovanju Centripetalne sile koju osećaš kao stranu i razarajuću. Otvori svest tokovima sile, jer čim preovlada jedna sila na scenu stupa druga, radi ravnoteže. Ta druga sila položiće duhovno seme u tvoju svest i otpočeće novi život u tebi, na psihološkom niovu naravno, a samim tim i na materijalnom.
Kako da se prepustim?
Relaksiraj telo, a zatim i duh. Postani svesna blokada, oseti ih i spoznaj, a zatim ih učini propustljivim za priliv energije. Ne možeš ih odstraniti u potpunosti, jer tada bi se predala Centripetalnoj sili, ali propuštanjem sile možeš da kontrolišeš njen priliv. Znači: relaksiraj duh i posmatraj, neutralno, proces dešavanja.
Imam li hrabrosti za to?
Nemaš drugog izbora. Ili ćeš se boriti protiv Iskonskog ili ćeš mu se prepustiti. Delovanje dveju sila čini život. Da bi se život kontinuirano nastavljao potrebni su stalno novi nosioci, novi ljudi. Zbog toga se delovanje Primarne sile ogleda prvenstveno u njenom seksualnom ispoljenju. Seksualna energija je najjača energija u čoveku, a to je upravo stoga što predstavlja prvi naredni stepen ispoljenja vitalne energije.
Kad smo već kod teme seks, šta orgazam sam po sebi predstavlja, obzirom da je, sa aspekta čoveka, to izuzetan doživljaj?
Orgazam je trenutak spajanja obe sile u jednu. Orgazam je trenutak Božanskog postojanja. Ispoljenje Neispoljenog.
Zašto mi se u ekstatičnom stanju svesti pojavljuju simboli pred očima?
Simboli predstavljaju akumuliranu energiju. Seti se da je trougao bio dominantan simbol. Tri je broj ispoljenja, broj ujedinjenja suprotnosti. Dva puta po tri, odnosno heksagram, koji je dva komplementarna trougla, predstavlja ujedinjenje muškarca i žene. Trougao sam po sebi predstavlja životnu energiju, odnosno ujedinjenje dve životne sile. Heksagram je simbol Androgina. Pojedinačni trouglovi simbolišući muškarca i ženu pojedinačno, predstavljaju nedovršeno-dovršeno stvaranje. Muškarac u fizičkom smislu je dovršen. Žena takodje. Medjutim, obzirom da su na neki način to dva suprotna pola koji se privlače, težeći da se pretvore u jedno, dolazi do toga da Delo ipak nije dovršeno.
Šta orgazam znači za običnog čoveka koji se ne razume u metafiziku?
Svakome je data mogućnost da iskusi deo Božanskog, podsećanje na Iskonski uzrok postojanja. Medjutim, to što su ljudi od orgazma napravili cilj i svrhu, to je već stvar nerazumevanja, odnosno zaborava suštine.
Zadržavanje ejakulacije na primer, u Tantra jogi, za muškarca predstavlja obrtanje smera sile. Sperma je fizička manifestacija Centripetalne sile, čineći time mogućim ispoljavanje Centrifugalne sile. Dvojnost je prisutna, obe sile istovremeno u sebi sadrže onu drugu i ispoljavanje jedne moguće je samo uz ispoljavanje druge. Elem, pošto je ejakulacija centrifugalno (materijalno) ispoljenje Centripetalne (duhovne) sile, povlačenjem semena unazad, muškarac čini izvesnu neravnotežu sila u korist Centripetalne (duhovne) sile. Time on u svojoj svesti stvara psihološku vaginu u koju Centrifugalna (materijalna) sila polaže svoje "seme" i radja se novi život, ali na višem nivou.
Žena je po svojoj prirodi centripetalna i njen orgazam odvija se unutra. Centrifugalna (materijalna) sila je u muškarcu, u njegovoj spermi i u trenutku zajedničkog orgazma dolazi do spajanja obe energije i materijalizacije dominantne, Centrifugalne sile, kroz začeće. Ako nema začeća u fizičkom smislu dolazi do menstruacije, koja je materijalni produkt duhovne sile.
Daj mi rezime, pošto je materija vrlo komplikovana.
Univerzum čine dve sile: Centrifugalna (materijalna) i Centripetalna (duhovna) sila. Obe sile deluju istovremeno, mada je Materijalna sila na prvi pogled dominantnija, jer čini fizički deo sveta, fizički deo ispoljenog.
Muškarac je po svojoj prirodi Centrifugalan, jer u sebi sadrži jaku Centripetalnu (duhovnu) silu koja se ispoljava kao Centrifugalna (materijalna) sila kroz spermu kao materijalni produkt duhovnog (orgazam).
Žena samim tim predstavlja Centripetalnu silu, jer u sebi sadrži mogućnost materijalnog ispoljavanja kroz začeće i radjanje, odnosno potencijal Centrifugalne sile. Orgazam, koji se odvija unutra predstavlja Centripetalnu silu.
(Ala si me upleo...)
Rezime:
- Sperma je centrifugalni (materijalni) produkt Centripetalne (duhovne) sile.
- Menstruacija je centrifugalni (materijalni) produkt Centripetalne sile (duhovne).
- Orgazam po svojoj prirodi predstavlja ispoljenje Centripetalne sile koja teži da se ispolji kroz Centrifugalnu silu - spermu ili menstruaciju.
Komplikovano, vrlo.
Ne, vrlo je jednostavno, samo je sa aspekta obične svesti komplikovano, jer čovek ne može da zamisli da nešto istovremeno jeste i nije, odnosno da se duhovno istovremeno ispoljava kroz materijalno i obrnuto i da sve čini "čudo jedne jedine stvari".
Uočavaš da i sperma i menstruacija predstavljaju suštinski isti produkt delovanja dveju sila. Možemo reći da je to Prima materia u pravom smislu te reči. Medjutim, postoji još izlučevina koje su takodje Prima materia, odnosno primarno materijalno ispoljenje energije: to su suze i mleko. Suze se javljaju kod graničnih emocija, kada koncentracija energije, koja se ispoljava kroz emocije, dostigne kritičnu tačku i otpočne proces materijalizacije.
Majčino mleko je takodje materijalni produkt duhovne sile. U neoplodjenoj ženi vitalna energija se ispoljava kroz seksualnu energiju, čiji je cilj začeće novog života. Trudna žena nema potrebe za energijom muškarca, već svoju ličnu energiju koristi za rast novog života koji nosi u sebi. Obzirom da je energija adekvatno usmerena, nema menstruacije kao materijalizovane energije. Posle porodjaja javlja se novi oblik iste suštine, a to je mleko koje hrani bebu. Menstruacije i dalje nema, jer se energija materijalizuje kroz mleko. Istovremeno, nastavlja se energetski kontakt izmedju majke i deteta začet u utrobi. Prestankom dojenja žena ponovo dobija menstruaciju i ciklus počinje iz početka.
Veoma zanimljivo.
Odgovori koji su mi dati bili su vrlo zanimljivi, čak mi je dat i odgovor na pitanje koje nisam svesno postavila: zašto žene imaju menstruaciju. Medjutim, naknadnim pregledom teksta ustanovila sam da se odgovori ne odnose samo na mene lično, već da su dati kao objašnjenje svim ljudima koji imaju slična pitanja i slične dileme.
ENERGETSKA RAVNOTEŽA
Već danima osećam glavobolju, a radila sam neke vežbe sa elementima. Da li je bol koji osećam posledica aktiviranja elementa vatre?
U pravu si. Bolest koja bi latentno postojala u tebi i uznemiravala te povremeno, mora da se ispolji u potpunosti da bi konačno nestala. Osim toga, svesnim aktiviranjem elementa vatre napravila si energetsku neravnotežu, prenaglasila si element i otuda bol.
Svaki čovek poseduje odredjenu količinu lične energije koja mu služi za regeneraciju organizma i aktivnosti u svim vidovima, kao i za stvaranje podmlatka. Znači, jedan deo energije služi za pokretanje tela i regeneraciju ćelija uopšte, a drugi, mnogo veći deo, čovek akumulira u misaone procese, kao što su učenje i znanje na primer, zatim u emocije i sećanja, koja takodje predstavljaju energetske koncentrate, zatim navike, odnosno sve ono što sačinjava psihološki život.
Uslovljen civilizacijskim normama, čovek je naučio da svoju energiju sopstvenom voljom usmerava na odredjen način i u odredjenom smeru i već tim ne-prirodnim usmerenjem pričinjena je energetska neravnoteža. Bolest predstavlja upravo tu energetsku neravnotežu. Umesto da se lična energija upotrebi za ispoljenje u svim vidovima, najčešće se njen neometan tok blokira i stvara energetski naboj, koji se oseća kao pritisak. U početku taj pritisak stvara psihološke smetnje, a dužim "arhiviranjem" energije kroz patnju, na kraju dolazi do bolesti. Možemo reći da se stvara "energetski tromb", koji ometa slobodan tok energije i stvarajući pritisak na odredjenom organu dovodi do bolesti.
Bol predstavlja skoncentrisanu energiju na odredjenom delu tela koja, vršeći pritisak, stvara neugodan osećaj. Istovremeno, zvuk predstavlja oblik ispoljenja energije. Zbog toga je jak bol praćen jaukom, a u lakšem vidu bolesnik neprekidno govori o bolu ili o bolesti, jer time nesvesno umanjuje energetski naboj. Pričajući o problemu, svest se usmerava na odredjeno mesto u telu i time mu se donekle oduzima višak energije.
Lekovi koje ljudi uzimaju samo preseljavaju bolest, obično na drugo mesto u telu. Bolest je poremećaj prirodnog energetskog balansa. Lekovi ne uspostavljaju potpuni balans, već samo neravnotežu energije jednog, obolelog organa premeštaju na drugi - zdrav organ. Bolesni organ manje trpi pa zbog toga prestaje da boli, a zdrav organ, koji primi poremećaj, može bez bola jedno vreme, da podnosi dodatni pritisak.
Ukratko, lekovi ne leče već reorganizuju disharmoniju, naročito sintetički lekovi. Ono što zaista dovodi do ravnoteže je uskladjivanje elemenata.
Da li je čovek svestan toga šta čini sa svojim organizmom?
Donekle. Racionalna svest prima poruke od obolelih organa ali retko kada ih shvata ozbiljno. Naravno, to je posledica civilizacijske svesti i gubitka kontakta sa prirodom, a naročito sa sopstvenom prirodom. Celokupna svest, čiji je jedan deo racionalna, odnosno razumska svest, odlično zna šta se sa ličnom energijom i telom uopšte dešava. Kao što rekoh, zbog prekida prirodne veze čovek nije svestan (razumom) šta se dešava, a potrebno je samo malo da obrati pažnju.
Kako da obrati pažnju?
Jednostavno. Samo treba da obrati pažnju na uobičajene rečenice koje mehanički izgovara u trenutku, negodovanja. Osoba koja kaže: "Zbog tebe će mi pući srce" svoju ličnu energiju, akumulira u vidu patnje u srcu, tu se stvara "energetski tromb", i time ga opterećuje. Posle dugogodišnjeg opterećenja sledi infarkt. Izjava: "Piješ mi krv" dovodi do malokrvnosti. "Ne znam gde mi je glava" ukazuje na mentalne poremećaje u lakšem vidu ili do tumora na mozgu u težem obliku. Osoba koja "guta suze" ili nezadovoljstvo, oboljeva od štitne žlezde. Primeri su brojni.
Moja izjava je: "Piješ mi dušu"
To, znači da ti dotična osoba uzima ličnu energiju. U tvom slučaju nema akumuliranja energije u patnju, ali nema ni života, u smislu vitalnosti i želje za aktivnostima.
Kako uskladiti energetsku neravnotežu?
Ono što zaista dovodi do ravnoteže je uskladjivanje elemenata. Povišena temperatura znači da je elemenat vatre postao predominantan i u tom slučaju treba povećati element vode, da bi se došlo do ravnoteže. A to znači dosta tečnosti unositi u organizam.
A kako se manifestuje poremećaj elementa vazduha?
Element Vazduha dominira grudnim delom tela. Poremećaj elementa vazduha donosi kašalj. Vazduh takodje predstavlja misaone procese, kao i nervna oboljenja. U tom slučaju u organizam treba unositi element zemlje, odnosno čvrste hrane. Osobe koje dosta jedu u periodu stresa ili nervoze odlično znaju o čemu govorim.
Poremećaj elementa zemlje?
Poremećaj elementa zemlje se redje dešava, jer samo telo po svojoj strukturi predstavlja zemljani element. Bolesti elementa zemlje uglavnom su vezane za poremećaj varenja i kostobolje. U tom slučaju pomaže elemenat vazduha. Znači lek bi bio pojačan misaoni proces, vežbe disanja ili jednostavno šetnja kao izlaganje vazduhu. Takodje razgovor sa drugim ljudima aktivira element vazduha zbog pojačanog misaonog toka u razgovoru.
Hoćeš da kažeš da pričalice nemaju problema sa reumom?
Da. Oni koji suštinski imaju potrebu za komunikacijom ne oboljevaju od bolesti zemlje ili vazduha. Ali pazi da te ne prevari prvi utisak, neko može samo da izgleda komunikativan, a da je u duši izuzetan samotnjak. Reuma takodje predstavlja nagomilan psihološki teret, koji se oseća kao težina na telu i otuda bol u kostima.
Kako da uravnotežim elemente u sebi?
Vizualizacijom i koncentracijom. Zapadni okultizam, kao i vežbe joge, već imaju detaljno razradjene sisteme mentalnih vežbi. Ali pazi, moraš da budeš jako precizna i dosledna. Svako polovično vežbanje pojačava neravnotežu ili je stvara, ako već nije postojala. Bolje je ne raditi ništa, nego raditi nepravilno.
Postoje ljudi koji mogu da leče druge ljude svojom energijom, takozvani bioenergetičari. Kako to oni rade? Pričaj mi malo o tome.
Svaki čovek oko sebe ima energetski omotač obojen ličnom notom, preko kojega upoznaje svet primajući ga (energetski) u sebe i preko kojega svet upoznaje njega. Taj energetski omotač naziva se Aura.
Energija je data svakom čoveku za normalno funkcionisanje i život uopšte, ali njena preraspodela unutar jedinke prepuštena je ličnoj volji i izboru. Takodje, dodatno punjenje energijom moguće je iz više izvora, a samom čoveku je ostavljeno da odluči o tome. Osobe koje imaju jači energetski potencijal i koje su ga svesne, mogu da leče druge ljude. Nije tu u pitanju samo jačina energije, već njena kontrola i balansiranje. Bolest je neravnoteža energetskog potencijala i slobodne energije u telu. Bioenergetičar oseća tu neravnotežu i dovodi je u ispravno stanje. Ukoliko je bolest nastala unutrašnjom voljom bolesnika, ukoliko on ima neke emotivne ili materijalne koristi od sopstvene bolesti, a ne mora uvek da bude svestan toga, neravnoteža će se uspostaviti ponovo i ni jedan bioenergetičar neće moći trajno da izleči takvog bolesnika.
Kako je moguće da neko voljno bude bolestan, kada je bolest izuzetno neprijatna stvar?
Još neprijatniji je nedostatak energije okruženja, iskazan kroz emotivno zanemarivanje. Čoveku je potrebna energija drugih ljudi, jer preko njih ispoljava svoju ličnu energiju. Oko bolesnika, naročito ako je teža bolest u pitanju, uglavnom su zabrinuti svi ukućani i pažnjom koju ukazuju prenose svoju ličnu energiju, a bolesniku je upravo to i trebalo. Zbog toga su posete bolesnim osobama preporučljive i neophodne. To je emotivna korist.
Materijalna korist je u udovoljavanju zahteva materijalne prirode. Bolesnik često ucenjuje svoju okolinu sopstvenom bolešću, stvarajući paklene uslove življenja.
Znači, bolest kao energetska neravnoteža nastaje voljom čoveka?
Voljom ili unutrašnjom odlukom. Patnja je najčešći izvor i uzrok bolesti. Čovek raspoloživu energiju akumulira u patnju, a ova kao energetski koncentrat u odredjenom delu tela, puni energijom odredjeni organ. Pošto je "rezervoar" organa odredjene veličine, prijemom dodatne energije nastaje pritisak, a samim tim i bol. U slučaju dužeg pritiska i tkivo organa počinje da se menja, pa bolest postaje vidljiva.
Zbog čega nastaje patnja?
Osnovni uzrok patnje, kao neprijatne emocije, nastaje usred blokiranja delovanja dve sile. Spektar ispoljenja patnje je veoma veliki i nema svrhe nabrajati ih, time se već bavi psihologija. Bitan je ovaj osnovni uzrok: blokiranje delovanja dveju sila.
Može li se čovek odreći patnje?
Može, jer patnja nije uvek neophodna. Dovoljno je da bude svestan polariteta i da shvati da ono što mu se trenutno dešava, a što shvata i doživljava kao nešto loše, u sebi uvek sadrži potencijal nečeg novog i dobrog. Čak i najgore situacije koje se dešavaju, u sebi sadrže mogućnost promene čitavog života i to na bolje. Naravno, ukoliko je čovek spreman na promenu. Češći slučaj je da se patnja prihvati kao takva i "neguje", akumuliranjem nove energije u nju. Odbijanje promene, koja je neminovna, takodje dovodi do patnje.
Šta čovek treba da uradi da bi uspostavio ravnotežu energije u sebi?
Neophodno je uspostaviti ravnotežu izmedju primljene i ispoljene energije. Manjak energije, do kojeg dolazi usled iscrpljenosti preteranom aktivnošću, sasvim sigurno dovodi do bolesti i što je hiper aktivnost duže trajala, to će i bolest biti teža, da bi se bolesnik lečenjem odmorio i povratio izgubljenu energiju. Umor takodje dovodi i do slabljenja muskulature, jer jedan deo energije već je utrošen na formiranje mase tela. Po potrebi ta zaliha se može aktivirati.
Višak energije, s druge strane, može da bude vrlo neprijatan, to ti je već poznato. Višak energije u organizmu po svojoj manifestaciji podseća na nervozu, ali udesetostručene snage. U ovom slučaju višak treba ispoljiti kroz pojačanu aktivnost, bilo fizičke, bilo mentalne prirode, jer i višak energije može da dovede do bolesti, oštećenjem srca i krvnih sudova.
Svaki čovek ima tačno odredjen bonus energije, koji se razlikuje od osobe do osobe. Unutrašnji regulator pokazuje količinu energije koja je potrebna i jedino što treba uraditi je prepustiti se tom unutrašnjem vodiču. Što znači: spavati dok se sam čovek ne probudi i jesti dok se ne oseti sitost. Svako preterivanje u bilo kojoj aktivnosti ili u akumuliranju energije, dovodi do neravnoteže, a ova opet vodi u bolest.
Znači da su ishrana i san osnovni izvori energije?
Grubo rečeno - da. Postoje dva osnovna izvora energije koje možemo da nazovemo interni i eksterni, odnosno unutrašnji i spoljni.
Spoljni izvori energije, kao što to sama reč kaže, nalaze se izvan čoveka i stupanjem u kontakt sa njima, čovek akumulira energiju. Hrana predstavlja primarni izvor energije, koji se nalazi van čoveka, a koji mu je neophodan. Pri tome treba znati da nepreradjena hrana, znači ona bliska prirodnom, sadrži više energije nego ona koja je prošla bilo kakav proces prerade, kuvanjem i slično. Znači sveže voće i povrće, a na prvom mestu med i mleko, koji su vrlo jaki energetski izvori, jer predstavljaju materijalizovanu primarnu energiju.
Svetlost je takodje spoljni izvor energije koji je čoveku neophodan. Ovde se prvenstveno radi o dnevnoj - sunčevoj svetlosti. Nedostatak prirodne svetlosti dovodi do umora, koji je osnovni znak da je došlo do poremećaja energetske ravnoteže. Takodje, jutarnji zrak sunca koji pada direktno na tebe, sasvim sigurno će te probuditi, jer tako dodatno dobijaš sunčevu energiju i energija sna više ti nije potrebna.
Unutrašnji izvori predstavljaju neku vrstu akumulatora. Energija asimilovana preko spoljnih izvora sakuplja se u neku vrstu rezervoara, iz kojih čovek uzima energiju potrebnu za funkcionisanje.
U unutrašnje izvore spada i napajanje energijom preko spavanja, zatim tu je seksualna energija. Ona je latentno prisutna, ali predstavlja izuzetno jaku pokretačku energiju, koja čoveka uglavnom nagoni da dela. Treći unutrašnji izvor, koji je takodje veoma bitan, je energija okruženja, odnosno energija drugih ljudi. Ljudi komunikacijom medjusobno razmenjuju energiju, a naročito to čine ako je ljubav prisutna. Tada je razmena energije intenzivna. U svakom slučaju, bilo koji intenzitet simpatije dovoljan je da se uspostavi razmena energije.
Čemu to neprekidno obnavljanje energije?
Čovek je prvenstveno stvoren kao svest sa zadatakom da osvesti sopstvenost, sticanjem svih mogućih iskustava. Svest se manifestuje kroz ličnu energiju pojedinca. Lična energija se transformiše i ispoljava uglavnom kroz emocije, a ove zavise od iskustava, koja se stiču kroz odnos sa drugim ljudima. Ispoljenje energije kroz obogaćivanje svesti iskustvima - to je osnovni cilj svakog pojedinca. Obogaćivanje svesti zahteva neprekidne promene, a promene su upravo kretanje energije. Čitava priroda se neprekidno menja, jedino se čovek trudi da bude konstantan i u tome donekle uspeva, mada time uveliko blokira ličnu energiju.
Potreba za promenom ogleda se u promeni odeće, ne samo iz higijenskih razloga, već zbog mode koja se neprekidno menja. Dalje, mada je moderna odeća manje - više uniformna, mnogi pokušavaju da tom modernom daju i neku ličnu notu, po kojoj će se razlikovati od ostalih.
Suštinski gledano, neprekidno obnavljanje energije neophodno je zbog njene same prirode, koja je kretanje, i zbog neprekidnog obogaćivanja svesti novim iskustvima.
ČOVEK - ENERGETSKO ISPOLJENJE
Već dosta dugo, analiziram elemente Eliksira mladosti. Pomozi mi i reci koji su elementi zastupljeni napravimo "recept".
Sve na ovom svetu je energija zgusnuta do tačke vidljivosti, odnosno tačke čvrstine. Tvom unutrašnjem oku dostupno je vidjenje prelaznog oblika energije, oblik zgusnute svetlosti koji još nema čvrstinu. Svetlosni oblici koje ponekad vidjaš predstavljaju astralne matrice koje još nisu ispoljene i koje ne moraju uvek da se spolje.
Čovekovo telo je materijalna kopija astralne matrice. Astralno telo je telo od zgusnute svetlosti. Zato ga još zovu Svetlosno telo. U hermetičkim naukama poznato je da fizičko telo nije jedino telo kojim čovek funkcioniše, mada je ono jedino vidljivo svim ljudima. Pored fizičkog, čovek se ispoljava kroz Astralno telo, koje smo već pomenuli, Mentalno telo ili telo intelekta i Spiritualno telo ili telo duha. Sva tela postoje istovremeno, kao što recimo u prostoru istovremeno postoje svetlo, zvuk i materija, a da se pri tome ne mešaju i ne smetaju jedni drugima. Preko ovih tela čovek komunicira sa svojom okolinom, bilo da su u pitanju drugi ljudi ili je komunikacija sa višim sferama.
Kao što rekoh, sva tela postoje istovremeno, povezana su medjusobno i suptilinim prelivanjima utiču jedna na druga.
Kako Astralno telo utiče na fizičko telo?
Fizičko telo se oblikuje i regeneriše prema modelu Astralnog tela, koje je izabrano prilikom odluke Duha da se materijalizuje reinkarnacijom. Svaki čovek u svojoj svesti nosi model svog fizičkog izgleda. To bi u stvari predstavljalo Astralno telo, mada je retko kada potpuno svestan toga. Medjutim i mnogi drugi procesi se odvijaju mimo fokusa svesti, koju nazivamo razum, tako da čovek uglavnom nije svestan svoje Astralne matrice. Dovodjenjem Astralne matrice u fokus, čovek može voljom da je promeni, mada je to proces koji zahteva vreme. Osoba koja je debela na primer, duži vremenski period posmatrala je sebe u ogledalu i prateći proces fizičkog uvećavanja tela, istovremeno je menjala i svoju Astralnu matricu. Debeli obično, negoduju u sebi zbog svog izgleda, ali negodovanje je takodje unošenje emocija u sliku, što samo pojačava njeno delovanje. Ako takva osoba želi da oslabi, potrebno je da svesno stvara novu sliku svog tela i umesto u ogledalu sebe treba da posmatra na fotografiji. Čak može da uzme bilo čije telo, fotografija cele figure iz novina je dovoljna i da umesto glave osobe sa slike stavi svoju fotografiju. Dužim posmatranjem i uživljavanjem u sliku i Astralna matrica će se na kraju promeniti, u skladu sa željenim. Dijeta deluje po sličnom principu. Osoba koja drži dijetu odredjenim načinom ishrane, u svojoj svesti neprekidno ima sliku sebe kao vitke osobe i njeno telo na kraju izgleda vitko.
Isto se dešava sa starenjem. Ljudi se mire da TREBA da ostare, pa im se to i dogadja. Preko Astralnog tela dobija se vitalna energija potrebna za funkcionisanje života. Smanjenjem priliva energije dolazi do smanjenja aktivnosti. Stari ljudi uglavnom nemaju dovoljno energije u sebi i zbog toga su vrlo malo ili ni malo aktivni. Smanjen priliv energije takodje dovodi do smanjenog funkcionisanja ćelija, odnosno tela, a sve to udruženo sa slikom sebe kao stare i oronule osobe, dovodi i do takvog izgleda. Starost vidljiva na prvi pogled je kategorija vezana isključivo za čoveka. Kod životinja je to već redji slučaj, jer životinje nemaju svest o svojoj svesti i samim tim ne mogu voljom da utiču na nju, što čovek već može, svesno ili nesvesno, ali može.
Zašto je onda nastala starost?
Kada se prvi čovek umorio od ispoljavanja, rešio je da prestane da se obnavlja i njegovo telo je počelo da se suši i da stari. Drugi ljudi videvši da je moguće odbiti priliv energije i regeneraciju, uvideli su mogućnost odmora od ispoljenja, te je tako stvorena smrt.
Znači mladost predstavlja neprekidnu želju za obnavljanjem energije?
Upravo tako. Fizičko telo, preko Astralnog tela dobija energiju kojom funkcioniše. Astralno telo predstavlja akumulator energije. Da bi se "istrošeni", akumulator obnovio, da bi se napunio, potrebno mu je vreme i direktan kontakt sa izvorom energije, preko Mentalnog i Spiritualnog tela. Sva tela funkcionišu istovremeno, ali pošto je dnevna svest dominantna i troši veliki deo energije za pokretanje fizičkog tela, čoveku je potreban san kao mirovanje. Za vreme sna dnevna svest se, figurativno rečeno, pomera u stranu i na scenu, kao dominantna svest, stupa svest Astralnog tela. Suptilnim prelivanjima Astralno telo se puni energijom, koju zatim predaje dnevnoj svesti i fizičkom telu.
Objasni mi logiku snova. Kako sanjamo i kako se sećamo snova ako budna svest spava?
Za vreme sna budna svest je privremeno odstranjena, ali zato je Astralna svest dominantna. Astralni svet je svet mogućnosti ispoljenja. Zbog toga je u snu moguće da recimo vidiš lik nepoznate osobe, a to je u stvari osoba koju poznaješ. Astralni svet u sebi sadrži sve mogućnosti ispoljavanja, od koji se samo neke, čak veoma mali broj, ispolji na materijalnom planu. Sanjanje je jednostavno boravak u Astralnom svetu.
Pamćenje snova moguće je zbog veze izmedju budne svesti i Astralne svesti. Pošto su sva tela sadržana medjusobno, medju njima postoje komunikacione veze. Ko želi da se seti svojih snova, može voljom da ojača komunikacioni kanal izmedju budne i Astralne svesti i da se seti svih detalja.
Znači spavanje je neophodno, radi akumuliranja životne energije koja je neophodna za dnevne aktivnosti.
Šta je sa onim prvim čovekom koji nije hteo da se ispoljava? Šta ako neko to hoće mnogo rano, ne želi da bude dnevno aktivan, recimo zbog lenjosti?
Vitalna - životna energija je svakome data. Čovek može da odluči da se ne regeneriše, ali postoji odredjena količina energije koja je svakome data na početku i koja može da se potroši tek protokom odredjenog broja godina ili preteranom aktivnošću. Ljudi koji su hiperaktivni, a malo ili nimalo se svesno regenerišu, veoma brzo ostare. Tačnije, veoma brzo potroše bonus koji im je dat. Ostaje im na kraju mala količina energije, tek toliko da vegetiraju, ili umiru mladi. Oni koji ostanu u životu sa malom količinom vitalne energije, u duši su zapravo mrtvi. Nemaju volje za životom, a ipak žive čekajući u stvari smrt. Količina lične energije jasno se vidi u čovekovim očima.
Ono što odlikuje mladost je energija koja vrca unaokolo. Težnja da se život proživi što više, sakupljanje iskustava, jer svest je stvorena upravo zbog sticanja iskustava, radi obogaćivanja sebe same.
Količina energije koja je data na rodjenju i koja u prvim godinama života služi za rast i uvećavanje fizičkog tela, u mladosti služi za prikupljanje iskustava. Energija u ispoljenju teži da se ostvari u svim formama. Sa pubertetom počinje nagli rast fizičkog tela, a sa postepenim prestankom ispoljenja energije kroz materiju tela, počinje ispoljenje enerije kroz emocije. Zato su mladalačke emocije tako burne. Po završetku puberteta energija kulminira kroz strast, aktivira se njeno seksualno ispoljavanje i to u stvari predstavlja vrhunac nematerijalnog ispoljenja energije. Strast se "materijalizuje" začećem, a onda se ostatak životne energije troši na podizanje podmlatka.
Vitalna - životna energija koristi se za stvaranje materije tela i jednim delom, akumulira se u tkivu. U doba mladosti pojačan priliv energije dovodi do ubrzanog rasta tela i do razbuktavanja emocija, jer se sa pubertetom kanali za dovod energije naglo povećavaju. Često se dešava da je priliv energije veći nego što telo može da ga primi, odnosno, veći je priliv energije, nego što je rast tela. Akumulirana energija tako pritiskom stvara bol, sve dok se ne pretvori u novo tkivo.
Kod odraslog čoveka takodje se vrši regeneracija ćelija organizma, putem energije koja se prima. U slučaju pojačane fizičke aktivnosti pojačan je i priliv energije, radi obavljanja datog posla. Na primer, u slučaju sportskog treninga dolazi do povećanja mase mišića, odnosno tkiva, zbog kontinuirano pojačanog napora. Bol u mišićima koji se javlja na početku napora, nazvan upalom mišića, u stvari predstavlja pritisak energije u tkivu, odnosno pritisak energije koja teži da se materijalizuje tj. pretvori u mišićnu masu. Kao potvrda tome, dodatna aktivnost mišića i pored bola koji se oseća, umanjuje taj isti bol, jer se deo akumulirane energije troši.
Bonus vitalne energije je dat na rodjenju i on je konstantan. Medjutim, pošto čovek ima "energetski kredit", on mora svake noći da uzme "novu porciju" energije za sledeći dan. Nemoguće je svu količinu energije dobiti odmah, jer tada bi energija postala statična, odnosno pretvorila bi se u materiju.
Pošto postoje "kanali" za dovod energije, moguće je da se putem tih kanala uzme dodatna energija, koja je na neki način slobodna - raspoloživa. Ta energija može se iskoristiti za dodatne aktivnosti. Takodje, veliki deo energije ostaje vezan u traumama, strahovima, ali i prijatnim uspomenama. Restimulacijom tih delova zarobljene energije u emocijama dobija se dodatna energija.
Šta je sa samoubicama, mladim ljudima koji odluče da sebi oduzmu život. Šta je sa njihovom energijom, ako im je data količina energije za recimo sedamdeset godina života?
Niko se ne ubija zbog prevelike aktivnosti fizičkog tela. Emocije troše dobar deo energije, naročito patnja i sva ona skala raspoloženja koja ide uz patnju. Samoubica je svu raspoloživu energiju akumulirao u negativne emocije, odnosno opterećujuće emocije. Ne kaže se uzalud "pod teretom patnje". Kada bi patnja mogla materijalno da se ispolji, bila bi izuzetno teška, tj. njena specifična težina bila bi mnogo veća od specifične težine bilo koje materije.
Suze, na primer, predstavljaju materijalizovane emocije, jer suze se javljaju kod graničnih ispoljenja emocija, bilo da je u pitanju tuga ili radost. Pri plakanju se troši ogromna količina energije koja je dostigla kritičnu tačku i materijalizovala se kroz tečnost. Posle plakanja sledi olakšanje.
Šta je sa mojom vitalnom energijom, obzirom da je imam u ogromnoj količini?
Za Eliksirom mladosti počela si da tragaš pre desetak godina. Seti se, to je bilo onda kada si shvatila da si mrtva, a imala si tek 26 godina. Tada se nešto u tebi pobunilo, želja za životom potisnuta na rub svesti. Od tada si počela da širiš kanale za prijem energije, a ulaskom u praksu metafizike ti kanali postali su još prohodniji. Otuda "višak energije" kako kažeš. Ti nemaš višak energije, imaš je onoliko koliko ti treba i koliko je želiš. "Višak" koji osećaš je zapravo pritisak, jer uzimaš više nego što tvoj energetski omotač može da primi. Širenjem Astralnog tela taj pritisak se malo smanjuje, ali ma koliko širila svoju Auru, ti ulivaš još energije i proces ide u beskonačno.
A osećaj od sinoć? Zašto mi se svest sužava u tačku?
Ulaziš u sfere Nesaznajnog, otvorila si svest...
Po tvom savetu.
U redu, po mom savetu. Otvorila si svest i prevelika količina energija uliva se u nju. Budna svest je slaba da odoli tom naletu i sužava se, pomerajući se, potisnuta Primarnom energijom. Ta primarna energija teži da se ispolji. Prvi stepen ispoljenja energije su emocije, zatim zvuk ili vibracija zatim reč kao oblik (slika) zvuka pa tek za tim materija.
Kada se Primarna energija ulije u svest čoveka, ona traži model ispoljenja. Pošto je seksualna energija najjača energija u čoveku, Primarna energija se preliva i ispoljava kroz nju, kao kroz prvi ventil. Svesni prijem Primarne energije zato dovodi do ekstatičnog stanja svesti u seksualnom vidu ili, ako nema seksualne aktivnosti, do stanja visoke inspiracije. Inspiracija i jeste kontakt sa Primarnom energijom, koja po svojoj prirodi želi da se ispolji.
Znači magična reč za transformaciju primarne energije može da bude reč: Inspiracija.
Upravo tako. Kada si već otvorila svoju svest za prijem energije, tada zamisli formu u koju se inspiracija ispoljava i pretoči energiju u tu formu. A zatim poveži inspiraciju i stvaranje, pa poveži stvaranje i realizaciju. Ne zaboravi realizaciju, jer ako ne prizemljiš energiju u odredjenu formu, već sve ostaviš na misaonom planu obogatićeš Mentalni i Astralni plan i postaćeš veoma maštovita, ali bez rezultata.
Rešena je moja dugogodišnja enigma! Ja sam znala da treba da nadjem formu za ispoljenje, ali sam znanje koristila pogrešno, formu sam pokušavala da dam kroz imenovanje osećaja.
Da, ali ko je još imao koristi od "sedenja na mravinjaku" ili "vulkana pred erupcijom"? Sad konačno znaš da ono što uzmeš moraš da ispoljiš. To je univerzalni zakon. Obični ljudi energiju materijalizuju u patnju. Oni uzvišeni materijalizuju je kroz inspiraciju i delo umetničkog stvaranja. Iskoristi gravitaciju energije, koja je Kosmički zakon i stvaraj, materijalizuj na bilo koji način, jer primarna energija tome i služi - da se ostvari, da se ispolji.
Žene imaju mnogo veći energetski rezervoar nego muškarci, jer njihova uloga je da radjaju novu materiju - nove ljude. Žene su bile mnogo srećnije dok su svoj reproduktivni ciklus obavljale do kraja, radjajući decu sve do klimakterijuma. Civilizacijskim promenama u svesti čovečanstva, žene su smanjile broj radjanja ali nisu mogle da smanje energetski rezervoar, a onda se energija materijalizuje kroz patnju, a zatim kroz bolest. Zato muškarci mnogo manje pate i u proseku su zdraviji od žena. Energija MORA da se materijalizuje i ona to čini mimo čovekove volje.
Mislila sam da nemam mnogo pitanja, a ipak se setim ponečeg. Ipak ću još uvek ostati kod teme "Energetsko ispoljenje - čovek". Kakav je tok energije medju ljudima, jer sva komunikacija se obavlja preko energetskih talasa. Naročito me interesuje cirkulacija energije medju polovima muškarac - žena?
Energija je u večitom kretanju, odnosno u neprekidnom ispoljavanju. Za vreme sna čovek uzima odredjenu količinu Primarne energije, koja mu je potrebna za dnevne aktivnosti tela i svesti. Otprilike polovina primljene energije koristi se za rast i regeneraciju materije, te očuvanje životnih funkcija, a druga polovina data je svesti i njenom ispoljenju. Ljudi su okruženi energetskim omotačem i neprekidno emituju energiju oko sebe. Primarna energija je prošla kroz filter svesti - ali pazi - ne kroz filter razuma, razum je samo jedna od manifestacija svesti, već kroz Čistu svest koja obuhvata svesni i nesvesni, odnosno emotivni i intelektualni deo, da uprostimo analizu. Kao što rekoh, Primarna energija prolazi kroz filter celokupne svesti i već je modifikovana ličnom notom osobe kroz koju se ispoljava. Lična energija je ono što zrači oko čoveka i preko koje čovek saznaje i upoznaje okolinu. Možeš čak vizuelno da predstaviš sebi kako energetski zrak "opipava" okolinu, slično hobotnici.
Pri prvom susretu dve osobe, čije se energije ne uklapaju i dopunjuju medjusobno, veoma oprezno "opipavaju" onu drugu osobu ispitujući joj "kvalitet" energije. Otuda zbunjenost i stidljivost pri prvom susretu.
Zašto se energije ne uklapaju uvek kada sve potiču od iste, primarne energije?
Svako ima svoju ličnu notu. Sazvučje dve note može biti harmonično i neharmonično, baš kao u muzici. Dve osobe koje imaju istovetnu notu istovetno i zvuče, naravno samo u slučaju čistih osoba, energetski - svesno čistih osoba ili da uprostimo, čista je ona osoba koja JESTE, ona koja je svesna sebe i svoje unutrašnje volje, odnosno unutrašnje ličnosti.
Sazvučje dve istovetne note, odnosno osobe, daje vrhunski sklad. One obično imaju ista ili slična razmišljanja ukus i tome slično. I privlačenje dve takve osobe, bez obzira na pol, daje čvrst emotivni odnos, baziran na dubokom prijateljstvu. Komunikacija izmedju njih, bazirana na razmeni energije, je čista i jasna i takve osobe veoma često uspostavljaju telepatski kontakt medju sobom. Razumevanje je apsolutno, konflikti su retki, čak i u slučaju da se mišljenja o nečemu razlikuju.
Dve note mogu da se uklapaju, slično terci u muzici i takve dve osobe mogu da funkcionišu zajedno, ali i ne moraju. Nema one neodoljive privlačnosti i unutrašnje potrebe za društvom te druge osobe. One nemaju potrebu jedna za drugom, ali kada su zajedno dobro se osećaju. Medjutim, mogu da opstanu zajedno samo ako shvate sopstvenu različitost i poštuju različitost onog drugog.
Ja bih rekla da je mnogo upravo takvih medjuljudskih odnosa gde dve osobe daju sazvučje, iako se razlikuju medju sobom, a život upropašćuju trudom da zvuče istovetno.
Upravo tako. I treća varijanta je kakofonija, gde se osobe apsolutno odbijaju. Paradoksalno je, ali ovo je najčistiji odnos. Susret dve osobe koje se nikako ne uklapaju daje obostranu antipatiju i takve osobe se trude da izbegnu prisustvo one druge. Tu je odnos čist i nema konflikta. Konflikt se javlja najčešće kod istovetnih osoba. Zvuči paradoksalno, ali vratimo se na energetski čiste osobe, one osobe koja je svesna sopstvenosti.
Čista volja je retko gde prisutna u apsolutnom vidu, jer uticaj vaspitanja i okoline čini da se čista volja pod uticajem razuma potisne u stranu. Razum je orudje svesti i kao što razumom od malih nogu potiskujete čistu volju u stranu, tako se razumom dolazi do volje u periodu formiranja ličnosti, tačnije civilizacijske ličnosti. Psiholozi su ovu ličnost nazvali "persona".
Da bi osoba "X" dosla do čiste svesti, potrebno je da razumom odstrani naučene osobine i naučeno razmišljanje i tek tada može da BUDE. Proces vaspitanja je veoma bolan, ali deca ga se jedva sećaju, jer razum je sav usmeren na kreiranje zadovoljavajuće ličnosti, a te "kreacije" skladište se u navike, a ne u sećanja, jer navike imaju, veći značaj u svesti. Proces očišćenja ide u kontra smeru, ali je opet bolan.
Može li to bez bola?
U slučaju civilizovanog čoveka ne može. Tačnije, kada decu ne bi vaspitavali već ih jednostavno pustili da se ispolje, ne bi imalo potrebe za kasnijim čišćenjem svesti. Ovako se vraćate istim putem nazad. I pošto je to bio put bola i povratak je bolan.
Uprljana razumska svest teško može da sagleda sebe u čistom vidu. Uprljana naučenim, naučila je laž o sebi i samim tim i sebe vidi lažno. Poznato je da prosečan čovek ima dobro mišljenje o sebi, a loše o drugima. Čista svest vidi čisto i sebe i oko sebe. Medjutim, izuzetno mali broj ljudi na zemlji ima apsolutno čistu svest. Svest ljudi razlikuje se samo u stepenu čistoće. Figurativno rečeno, Čista svest je kao zlato, a ljudi predstavljaju zlatnu rudu. Zlata ima u tragovima negde više negde manje.
Čista svest daje onu unutrašnju notu o kojoj smo govorili maločas.
Razumska svest pak, daje Sekundarnu notu, a upravo ona čini vidljivi deo ličnosti izgradjen vaspitanjem. I dok je Lična nota ono što čovek suštinski jeste, Sekundarna nota je ono što je postao. Prvi utisak koji se o čoveku stvara je utisak pod uticajem Sekundarne note. Sekundarna nota je na prvi pogled Primarna nota, jer prilikom opisivanja neke ličnosti opisuje se njeno mišljenje i ponašanje, a upravo to sačinjava Sekundarnu notu. Ona je prilično stalna i uslovljena je navikama, odnosno vaspitanjem, medjutim voljom se može promeniti. Sve ono što misliš o sebi, pod uticajem razuma, sadržano je u Sekundarnoj noti, stoga je moguća njena promena.
Kako?
Sekundarna nota je modifikacija lične note. Spoznajom odredjenog dela ličnosti koji je društveno ili lično neprihvatljiv, moguća je njegova promena. Čovek obično formira odredjeni šablon osobine ili ličnosti kakav bi želeo da bude i dugotrajnim ulaganjem energije u njega, šablon počinje da deluje kao sastavni deo ličnosti. Tipičan primer za to je formiranje ličnosti u pubertetu, kada adolescent počne da imitira svog idola i vremenom zaista poprimi, ne samo osobine koje mu se dopadaju, već i gestove i mimiku. U periodu izgradjivanja Sekundarne note ponašanje izgleda vestačko onima koji proces posmatraju sa strane, što on zaista i jeste, ali vremenom se savršeno uklopi u model željene ličnosti. Problem je u tome što se osoba tom prilikom udaljava od sopstvene suštine, odnosno od Lične note.
Vratimo se konfliktima. Rekli smo da se najčešće javljaju kod istovetnih nota. Čista svest, makar prisutna u neznatnom tragu, prepoznaje istovetnu notu u drugoj osobi ali takodje oseća i uprljanost one druge osobe. Zato dolazi do pobune. Pošto svoju svest posmatra i procenjuje kroz razumsku svest, ne može sebi da prizna sopstvenu uprljanost, jer time ruši kompletnu konstrukciju ličnosti. Ali jako želi da se Čista svest ispolji u apsolutnom vidu i to kod one druge osobe. Najčešće se kod drugih ljudi vidi ono što ne volimo kod sebe i otuda konflikt. Toliko o svesti.
Dobro, to je u redu, ali šta se dešava sa onim ostatkom čovečanstva koje svet posmatra kroz prizmu razumske svesti?
Oni pate.
A razmena energije? Ne bih rekla da energija traži dozvolu za razmenu, jer da je tako ljudi bi veoma retko komunicirali medjusobno.
Energija ne traži dozvolu da se ispoljava, jer je to njena primarna suština. Ljudi komuniciraju medjusobno, čime vrše energetsku razmenu, a iz te razmene nastaje čitava skala medjuljudskih odnosa.
Čovek dobija dovoljnu količinu energije za svoje ispoljenje, a interna preraspodela je donekle prepuštena njegovoj volji. Neko će energiju koja pripada svesti potrošiti na kreativnost i stvaranje i to je najpozitivniji vid utroška. Dalje, energija svesti može da se utroši na fizičko ispoljenje, bilo kroz rad ili jednostavno fizičke aktivnosti tela koje nisu regeneracija, na sportske aktivnosti recimo, jer već takvo ispoljenje je čin svesti, odnosno čin volje. Energija svesti takodje može da se upotrebi za pamćenje ili maštanje, a najgori i nažalost najčešći vid akumuliranja je kroz nezadovoljstvo, patnju, strahove ili bolest. Već smo govorili o specifičnoj težini patnje i bolesti kao energetskoj neravnoteži.
Energija svesti je raspoloživa u svakom trenutku i spremna na ispoljenje. Energija svesti čini onaj energetski omotač pomoću kojega se ljudi medjusobno prepoznaju, bilo da prepoznaju unutrašnju notu druge osobe sa kojom se tek upoznaju, ili da prepoznaju poznatu energiju poznate osobe.
Oni ljudi koji su akumulirali preveliku količinu energije u patnju, svoju raspoloživu energiju obično i dalje ulažu u patnju. Nedostatak lične energije, energije svesti, osećaju kao nedostatak životne energije, što je tačno, pa pokušavaju da je uzmu po svaku cenu od drugih osoba u svojoj okolini. Takve osobe su "energetski vampiri" i malo ko se u njihovom prisustvu oseća dobro. Ovde više nisu u pitanju lične note, takve osobe odbijaju već samim svojim prisustvom. Jedini mogući zadovoljavajući kontakt je susret izmedju dva energetska vampira i to kada udruže sopstvenu raspoloživu energiju, radi očuvanja patnje. Slikovit primer su čekaonice ambulanti.
RAZMENA ENERGIJE
Razmena energije izmedju muškarca i žene zasniva se prvenstveno na njihovom privlačenju, jer da bi uopšte razmenili energiju moraju pre toga da stupe u kontakt. Tada na scenu stupaju lične note i njihovo sazvučje. Susret dve istovetne note muškarca i žene veoma je redak. Najčešći slučaj je susret dve harmonične note. U odnosima ljudi deluje razumska svest, ali čista svest je ta koja oseti naklonost prema osobi suprotnog pola koja harmonično zvuči. Oni retki susreti izmedju istovetnih nota javljaju se samo kod jakih karmičkih veza. Pri takvim susretima privlačnost je trenutna i trenutno i apsolutno potiskuje razumsku svest u stranu. Za takav, par ne postoje nikakve barijere i civilizacijske norme. Narodnim jezikom rečeno, to je "ludi kamen". Takve veze retko opstaju trajno, jer pošto je u pitanju karmički susret, obe osobe treba da nauče svoju lekciju u odnosu na onu drugu, a pošto je razumska svest već uobiličila neke karakterne crte, u takvom odnosu dolazi do konstantnog sukoba. Od veoma malog broja karmičkih susreta ili susreta istovetnih nota, izuzetno mali broj opstaje. Jer potrebno je proći kroz dvostruku vatru očišćenja: sopstvenu i onog drugog. Ali, ako se to ostvari nastupa apsolutno harmoničan spoj. Ipak takve veze su izuzetno, izuzetno retke.
Šta je sa razmenom energije u onim češćim slučajevima sazvučja polova? Kako oni razmenjuju energiju, obzirom da su brakovi najčešće bazirani na takvim vezama i iz takvih veza radjaju se deca, kao materijalno ispoljenje združene energije?
Muškarac kao oličenje Centrifugalne sile teži da se ispolji kroz ženu. Žena, kao oličenje Centripetalne sile, prima muškarca u sebe i to ne samo u fizičkom vidu, već prima i njegovu energiju. Udružene, te dve energije daju jači "energetski koncentrat" i tako se začećem razmena energije okončava. Žena u trudnoći nema potrebu za energijom muškarca i jedno vreme po rodjenju deteta. U prirodnim odnosima, koje je civilizacija pokvarila, muškarac posle oplodjenja ženi više nije potreban. Kod životinja je taj slučaj još uvek jasno vidljiv. Posle oplodjenja, par mužjak - ženka se razilazi i ženka sama podiže podmladak. Kod ljudi, već sa podelom uloga na mužjak-lovac i ženka-majka, došlo je do disharmonije. Da bi rešili taj problem, koji su sami stvorili, ljudi su počeli da se okupljaju u plemena i medjusobno pomažu jedni drugima. Žene koje su zadovoljile svoju potrebu za energijom muškarca radjanjem, brinule su se o deci. Žene koje tu funkciju nisu ostvarile ili su predale deci količinu energije potrebnu za njihov rast i razvoj, pa ponovo osećaju potrebu za novom energijom i radjanjem novog deteta, bile su spremne na ponovnu razmenu. Muškarci s druge strane, energiju su trošili kroz fizičku aktivnost u lovu ili sakupljanju hrane, odnosno raspoloživu energiju su predavali raspoloživim ženama. I svi su bili zadovoljni. Kasnije je civilizacija sve pokvarila.
Rekla bih da kod jednog para muškarac - žena koji zadovoljavajuće deluje, posle izvesnog vremena dolazi do zasićenja energije, pa teško podnose prisustvo onog drugog. Otkuda to?
Energija teži ispoljenju u svim mogućim vidovima, a jedan par ima odredjeni dijapazon ispoljenja. Kada se ta "skala" ispolji, dolazi do potrebe za novim, različitim ispoljenjem. Takodje za asimilovanjem tudje, nepoznate energije koja će, udružena sa sopstvenom energijom, dati nove oblike ispoljenja kroz nova iskustva. Ne moraju to uvek biti seksualni kontakti, dovoljno je samo prisustvo druge osobe kroz druženje. Dobar način za udruživanje energije je kolektivno okupljanje: utakmice, pozorišta klubovi. Tako udružena energija radja novu - kolektivnu svest i daje duh zajedništva.
Takvi odnosi razmene energije su naravno dozvoljeni.
Čovek je mogao razumom da prekine energetske tokove koji su dovodili do promiskuiteta, ali nije mogao razumom protiv prirode. Neki oblici razmene energije su morali da postoje, pa je civilizacijskim normama odredjeno šta se sme, a šta ne, a da pri tome i čovek i priroda budu zadovoljni.
Promiskuitet je sprečila ljubomora. Reci mi šta ljubomora predstavlja suštinski?
Na prvom mestu ljubomora predstavlja nesigurnost u sebe i sopstveni značaj u svesti voljene osobe. Zatim, sa materijalnim odredjenjem i svojinskim odnosom prema materiji čovek je pokušao da poseduje i duhovno, odnosno emotivno. Ljubomora je nastala iz pokušaja posedovanja ljubavi druge osobe, odnosno njenog voljnog emitovanja emocija, tačnije energije. Muškarac svoju energiju predaje ženi, a ona mu uzvraća svojom energijom emitujući ljubav, kao vid direktno usmerene energije.
Život je manifestacija energije u neprekidnom ispoljenju, a ljubav je konstantno i voljno ispoljenje energije usmereno ka odredjenoj osobi. Prijem i uzvraćanje ljubavi ka odredjenoj osobi suprotnog pola, daje onu idealnu cirkulaciju koja daje novi život ili regeneriše životom davaoce - primaoce.
Kada je prvi čovek odbio da se dalje regeneriše nastala je smrt. Protokom vremena kasniji ljudi su zaboravili primarni izvor energije, te su počeli da energiju uzimaju i primaju od drugih ljudi. Prestanak primanja energije dovodi do smrti, a čovek kao izvor energije vidi samo drugog čoveka, odnosno ženu, kao izvor regenerativne energije. Otuda nesigurnost, kao i strah od gubljenja partnera, nazvan ljubomora.
Ljudi su se ipak kasnije setili iskonskog izvora energije, oni koji su postali sveštenici i kraljevi jer su znali kako da energiju uzimaju sa Izvora. Ipak nisu dostigli besmrtnost. S druge strane, iako su mi poznati drugi izvori energije, osećam potrebu za energijom muškarca. Bez nje se osećam nepotpuno.
Dala si dve konstatacije, koje mogu da se formulišu u pitanja. Prvo besmrtnost.
Besmrtna je samo Apsolutna svest u apsolutnom ispoljenju. Čovek (u smislu ljudsko biće) mora emotivno, intelektualno i duhovno da se ispolji u svim vidovima. Mora da doživi i oseti sve moguće emocije, da nauči sveukupno znanje i da produhovi sve oko sebe. Naučiti sveukupno znanje znači spoznati suštinu ispoljenog, a ne znati sve činjenice u svim oblastima ispoljenog života. Produhoviti sve, znači duhom osetiti, opet spoznati suštinu ispoljenog, spoznati mu zajednički uzrok. Obzirom na zaborav sopstvene suštine, čoveku nije dovoljan jedan život da dostigne Apsolutnu svest.
Što se tiče osećaja nepotpunosti i potrebe za energijom muškarca, radi se prvenstveno o potrebi za ispoljenjem energije kroz njenu razmenu i medjusobno mešanje, radi drugačijeg ispoljenja. Ti sama, kao jedinka, imaš ograničen dijapazon ispoljenja, tako da posle odredjenog vremena zadovoljiš sve moguće forme i imaš potrebu za novim ispoljenjem. Prijateljstvo i druženje sa ženom pomoglo bi ti na neko vreme, jer energija bi se ispoljila na nov način, medjutim, pošto dve žene ne mogu beskonačno da daju energiju onoj drugoj, jer su stvorene da je primaju, vrlo brzo dolazi do zasićenja.
S druge strane, sa ženom ne možeš da udružiš energiju usmerenu jedna prema drugoj, jer ni jedna energiju ne može da daje, već samo da primi. Žene mogu da udruže energiju samo ako je usmere ka zajedničkom cilju.
Šta je sa homoseksualnim vezama?
Hm, vrlo lukavo. U svom ispoljenju kroz dve osnovne sile - Centrifugalnu i Centripetalnu, uspostavlja se blaga neravnoteža u korist jedne od njih i upravo ta neravnoteža dovodi do polnog odredjenja. Kod homoseksualnih osoba ta neravnoteža je skoro neznatna, pa telo dobije polno odredjenje žene, a psiha polno odredjenje muškarca i obrnuto. Osobe koje su svesne tog dispariteta hirurškim putem menjaju pol. Manje svesne osobe upuštaju se u homoseksualne veze koje su im prirodne. Cirkulacija i razmena energije je ponovo uspostavljena, samo što je nemoguća njena materijalizacija. Osim toga, u homoseksualnoj vezi uvek je jedna osoba aktivna i dominantna što je, atribut muškarca, a druga prijemčiva i pasivna, što je artibut žene.
Šta je to strast, jer iako strast nije ljubav ipak ima neke veze izmedju strasti i ljubavi rekla bih?
Strast predstavlja vrhunski energetski spoj izmedju muškarca i žene. Ljubav, s druge strane, takodje u jednom vidu predstavlja spoj muškarca i žene i razmenu energije izmedju njih, ali strast je najviši nivo ispoljenja ljubavi. Teza da strast nije ljubav uopšte nije tačna. Strast je vrhunsko ispoljenje ljubavi. Kao potvrda tome - posle prekida strastvene veze izmedju muškarca i žene koji su je formirali i dalje ostaje neki fluid koji ih vezuje, jer energetski kontakt koji su jednom uspostavili, na pravi način, nastavlja da funkcioniše i posle prekida veze. Jednom rečju, oni više nikada ne moraju da budu zajedno, ali neka veza ipak ostaje.
Ljubav je ispoljenje lične energije usmereno ka odredjenoj osobi ili objektu. Namerno kažem objekat, jer energija se usmereno može uputiti i prema stvarima - knjigama na primer. Dalje, lična energija se može usmeriti ka životinjama, primer su kućni ljubimci. Smrću ili nestankom kućnog ljubimca čovek oseća skoro istu žalost kao pri smrti bliske osobe.
Da bi se uspostavila prava ljubav potrebno je da ispoljenje bude obostrano. Sa životinjama je relativno lako uspostaviti povratnu spregu, jer one automatski uzvraćaju ljubav. Osećaj primljene ljubavi, kao osećaj primanja energije, je izuzetna prijatnost i blagost i životinje sa zahvalnošću šalju isti "emotivni snop" nazad ka pošiljaocu. Obzirom da su veoma senzitivne u tom smislu, istovetno reaguju i na sve druge emocije koje im se emituju. Strah, na primer, izazvaće strah u životinji u tvom neposrednom okruženju i ona će te ili napasti ili pobeći od tebe.
Istovetan emotivni senzor poseduje i čovek. Medjutim, za razliku od životinja čovek ima razum, koji kao štit stoji ispred svih ispoljenja i logikom, koja je njegov instrument, razvrstava utiske. Pokušaj da nekome svesno uputiš osećaj simpatije i ljubavi. Ukoliko je pre toga imao arogantno ponašanje, sigurno će ga promeniti.
Razum je ono što je čovekovu svest uzdiglo na viši nivo ispoljavanja. Razum mu je dao govor i mogućnost preoblikovanja prirode, ali mu je istovremeno postao štit i oružje protiv nje, kao i protiv sopstvene okoline. A naročito protiv drugog čoveka. U čoveku je ukorenjen strah i on sa strahom reaguje na okruženje.
Strah kao tema je veoma zanimljiv, ali nastavimo sa ljubavlju, o strahu ćemo sledeći put.
Dakle, ljubav je usmerenje lične energije ka nekoj osobi. Da ljubav nije samo strast pokazuju prijateljske veze i ljubav prema braći i sestrama, odnosno prema roditeljima i deci. Ljubav je obostrano usmerenje lične energije i njeno uzajamno povezivanje i mešanje razmenom. Emotivne tj. energetske veze jače su sa roditeljima, odnosno sa decom, nego sa drugim osobama prema kojima se lična energija voljno usmerava, jer od roditelja se prima život, kao deo njihove združene energije, a deci se istim putem predaje lična energija. Roditelji ne samo da svojom energijom stvaraju decu, već i kasnije, po rodjenju deteta, ulažu ili daju svoju energiju deci. Proces je inverzan, deca energiju uzimaju od roditelja, naročito od majke kao primarnog davaoca. Emotivna veza sa roditeljima je duboka, trajna i izuzetno teško se kida ali nikada u potpunosti. Prilikom odvajanja deteta od roditelja, pa makar i samo privremeno, roditelji osećaju patnju, a ta patnja je zapravo energetski pritisak, jer naviknuti da emituju energiju, roditelji najednom ostaju bez adekvatnog prijemnika. Energija i dalje teži ispoljenju te stvara pritisak, koji se oseća kao patnja.
Šta je sa decom u tim prilikama i deca pate kada su odvojena od roditelja?
Deca takodje pate, jer i ona uzvraćaju energiju u vidu ljubavi roditeljima, mada je mnogo više uzimaju, nego što je daju. Poznato je da biti roditelj ne zahteva samo preveliku odgovornost, već iziskuje i posebnu snagu. Svi se slažu da je čuvanje dece izuzetno težak posao i roditelj se, posle čuvanja deteta, oseća strašno umoran. Nije u pitanju samo umor zbog skoro neprekidne koncentracije i pažnje šta će mali nestaško da uradi, umor se najčešće javlja zbog neprekidnih pitanja koja deca postavljaju. Svaki odgovor iziskuje veću količinu energije, nego što se potroši u običnom razgovoru, jer potrebno je u svojoj memoriji, gde je akumulirano lično znanje, pronaći adekvatan odgovor i pomoći detetu da shvatanjem izvrši transformaciju lične energije u lično znanje. Kao što rekoh, odrasla osoba nema previše energije za trošenje mimo plana ustaljenog življenja, pa tako i oseća umor pri pokušaju da malim radoznalcima odgovori na pravi način.
Šta suštinski predstavlja nedostatak roditeljske ljubavi, setih se dece bez roditelja u sirotištima?
Nedostatak ljubavi, odnosno nedostatak energije roditelja. Vaspitači mogu da vole svoje štićenike, ali vaspitanika ima mnogo da bi vaspitač svima mogao da daje onu količinu energije koja im treba. Osim toga ta energija je samo surogat, jer nije istovetna sa energijom deteta koje je traži.
Izmedju roditelja i dece postoji ljubav, i to je u redu. Ali kako da objasnimo odnose u porodicama u kojima nema ljubavi?
Dešava se da otac ili majka ne vole svoje dete. Otac - jer je majka, tj. njegova žena, svu svoju raspoloživu energiju usmerila na dete i on ostaje bez energije za koju smatra da je njegova i da ima pravo na nju. Tada se javlja ljubomora i istovremeno uskraćivanje sopstvene energije detetu. Dete oseća da je uskraćeno za ljubav, tj. energiju oca, a pošto prestanak primanja energije znači smrt, počinje da se plaši oca, jer on više nije davalac života, već davalac smrti. Izmedju oca i deteta uspostavlja se konvencionalan odnos, koji se prvom pogodnom prilikom, obično punoletstvom, prekida, jer nije zasnovan na prirodnoj vezi. Veza sa majkom obično se izuzetno retko i veoma teško kida, čak i kod totalno poremećenih medjuljudskih odnosa.
Nešto redje, ali i to se dešava, majka ne voli sopstveno dete, jer oseća da joj ono uzima raspoloživu energiju. Obično se to dešava kod žena koje nisu svojom unutrašnjom voljom bile spremne da postanu majke.
Civilizacija smatra da je osnovna dužnost žene da postane majka.
Tačno i priroda je tako uredila stvar, time što žene imaju mnogo veći energetski rezervoar nego muškarci, jer im je potrebno mnogo više energije da bi mogle da stvaraju život u sebi i da ga radjaju. Ipak, to nije prvi put da se čovek pobunio protiv prirodnog poretka. Samo što ova pobuna, ako preraste u epidemiju, preti da uništi čitavo čovečanstvo. Zbog toga nije samo priroda protiv toga već i čitava ljudska vrsta.
A šta ćemo sa neplodnim ženama?
Po svojoj suštini priroda je veliki rasipnik, jer od ogromne količine svih vrsta semena, kao potencijala života, veoma mali broj se ispolji. Tako, neplodne žene ni malo ne zabrinjavaju prirodu, ipak ih ima veoma malo u odnosu na čitavo čovečanstvo.
Vratimo se temi strast, za sada smo dovoljno objasnili ljubav.
Strast predstavlja vrhunsko ispoljenje ljubavi. Strast je medjusobna magnetska privlačnost izmedju žene i muškarca. Par u strastvenom zagrljaju ne razmenjuje energiju samo putem emitovanja ljubavi, već i u mnogo jačem - fizičkom kontaktu. Energija koju taj par emituje medjusobno veoma je jaka i deca koja se rode iz takve ljubavi, kao odrasle osobe nose veoma jak energetski potencijal.
Doživeti strast je veoma lep osećaj, ali istovremeno i veoma bolan. Čini mi se da je samo umerena ljubav lepa i prijatna. Intenzivna ljubav donosi bol i to baš kada se oseća ljubav prema odredjenoj osobi.
Tačno, intenzivna ljubav donosi bol, jer tom prilikom se nenormalno velike količine energije emituju i primaju istovremeno. Kažem nenormalne količine, jer zaista nisu uobičajene. Energetski rezervoar čoveka nije dovoljno veliki da primi tu količinu, pa se stoga oseća bol, koji je istovremeno i zadovoljstvo. Medjutim, ko jednom oseti strast večito teži za njom i ne zadovoljavaju ga u potpunosti ljubavne veze nižeg energetskog naboja.
Iz dosadašnjeg razgovora možemo da zaključimo sledeće: čovek je materijalno ispoljena energija obdarena razvijenom svešću, transformacija svesti u vrhunsko materijalno ispoljenje. Ljudi komuniciraju medjusobno razmenom lične energije. Ljubav izmedju dve osobe predstavlja obostranu razmenu energije, direktno usmerenu prema drugoj osobi. Prijateljstvo predstavlja isto to, ali u drugoj formi. Hajde da razgovaramo o prijateljstvu, kako se stvara i zašto puca?
Baš lep rezime!
Šalu na stranu. Rezime je lep, zato što sam shvatila materiju. Pričajmo o prijateljstvu.
Prijateljstvo izmedju dve osobe nastaje uklapanjem harmoničnih nota. Pošto je, proporcionalno gledano, broj harmoničnih uklapanja veoma veliki, samim tim postoji mogućnost da čitav svet živi u harmoničnim i prijateljskim odnosima. Medjutim, to često nije tako. Da bi se ostvarila prijateljska veza izmedju dve osobe potrebno je da medju njima postoji poverenje.
Poverenje znači imati veru u onu drugu osobu da apsolutno može da primi sva ispoljenja energije usmerena prema njoj. Čoveku je potreban prijatelj pred kojim može da bude potpuno otvoren, ne samo da bude iskren, kako se reč "otvoren" tumači, već da doslovce bude otvoren za davanje i prijem energije. Medju ljubavnicima postoji otvoren kanal za protok energije, ali oni suptilni kanali kuda prolazi energija u najfinijem vidu su zatvoreni. Ljubavnici često kriju nešto jedan od drugog, zbog straha od kazne od strane one druge osobe, odnosno straha od uskraćivanja energije odabrane osobe suprotnog pola. Razum je ovde umešan u velikoj meri, pa medju ljubavnicima vlada nerazumevanje, u smislu osude ponašanja onog drugog, odnosno osude zbog odliva energije na drugu stranu, odliva energije za koju ljubavnik smatra da pripada samo njemu. Zbog toga je "glavni" kanal otvoren, ali su "pomoćni" kanali zatvoreni da bi služili kao eventualni ventil za neka druga ispoljenja.
Medju prijateljima glavni kanal je delimično otvoren, jer medju prijateljima, ako su pravi, postoji ljubav. Medjutim, prijateljstva se sklapaju uglavnom izmedju osoba istog pola, pa tako glavni kanal i ne može da se otvori u potpunosti, jer bi se tada javila želja za potpunim spajanjem, a to bi odvelo u homoseksualnost. U ovom slučaju razum igra pozitivnu ulogu, sprečavajući takav odnos za koji date osobe nisu rodjene, ali tada nema sprečavanja da se lična energija uputi prema pravom primaocu - osobi suprotnog pola. Pošto ne postoji zabrana potpunog ispoljenja, odnosno nema straha od kazne, prijatelji mogu da budu otvoreni jedan prema drugom i da svoju ličnu energiju usmeravaju jedan prema drugom ili da je usmere ka zajedničkom cilju kroz istovetna interesovanja. U izuzetno retkim slučajevima, kada se prijatelji vole bratskom ljubavlju, dešava se i ljubomora ako neki od njih svoju energiju, odnosno svoju ljubav uputi prema osobi suprotnog pola. Ovde nije u pitanju homoseksualna naklonost, već su energetski kanali otvoreni više nego što je to uobičajeno, pa je ljubomora logičan osećaj.
Zašto odrasle osobe teško ostvaruju prijateljske odnose, za razliku od dece koja to čine veoma lako?
Odrasle osobe odavno su zaboravile na izvore primarne energije, pa tako energiju prikupljaju samo putem hrane i spavanja. Tako prikupljenu energiju razmenjuju (ili ne) sa bračnim, partnerom, a ostatak lične energije troše na prenos energije deci ili na njenu materijalizaciju kroz zaradjivanje novca. Odrasla osoba ima vrlo malo ili ni malo viška energije koju bi razmenila sa nekom trećom osobom van kruga porodice. Konvencionalna druženja sa poznanicima nisu prava prijateljstva, tu se učesnici (energetski) ponašaju veoma uzdržano, a odnos je često konvencionalan, bez emotivnog učešća.
S druge strane, deca svoju energiju troše samo na rast i učenje i u svakom trenutku imaju je na pretek, tako da im nije teško da sklope prijateljstvo, odnosno da svoju energiju usmere prema vršnjacima, koji su takodje spremni da svoju energiju ustupe drugima.
Strah od povredjivanja je najčešći uzrok zbog kojega se prijateljstva ne sklapaju. Objasni mi zašto se ljudi medjusobno povredjuju?
Sumnja u kvalitet sopstvene ličnosti izaziva sumnju u kvalitet ličnosti ostalih ljudi. Razumska svest je izgradila ličnost vaspitanjem i prihvatanjem opšte društvenih normi, koje su često protiv prirodne. Obzirom da je razum dominantan vid dnevne svesti, Čista svest je prisutna ali i pomerena u stranu. Razum je onaj deo svesti koji ima mogućnost da spozna svest i sopstvenost, zbog toga ima dominantnu ulogu. Čista svest, s druge strane, kao čist potencijal, pripada nesvesnom delu ličnosti, koji funkcioniše, paralelno sa svesnim delom. Kompleksi recimo, koje ljudi imaju, u stvari su poruka Čiste svesti dnevnoj - razumskoj svesti da nešto nije u redu. Medjutim, pošto je razum naučio da iskrivljuje pravu sliku, dešava se uglavnom da i ovu poruku iskrivi, odnosno pogrešno prevede, pa neko može imati kompleks zbog krivih nogu. I dok je Čista svest uputila poruku da je iskrivljeno ispoljenje energije i da takvo ispoljenje nije idealno, razum tu poruku prevodi sa: noge su iskrivljene, njihov oblik nije idealan.
Povredjivanje u emotivnom smislu spada u domen razuma, jer povredjuje samo istina. S druge strane, Čista svest šalje poruku koja je apsolutna istina. Ako drugi čovek, pa makar i sa najboljom namerom, uputi čoveku, tj. razumu istinu, razum se pojavi kao blokada za neometan transfer istine i čovek tj. razum biva povredjen. Takodje i kod ljudi koji nisu u prijateljskim odnosima postoji povredjivanje na istoj relaciji. Čista svest uvidja nedostatak kod druge osobe i upućuje joj istinu, mada u zlobnoj i zajedljivoj formi, a primalac biva povredjen istinom posmatranom kroz razum, koji je ne prihvata.
Znači da bi se ostvarilo pravo prijateljstvo potrebna je hrabrost za suočenje sa samim sobom.
Baš tako. Samo dve osobe čiste svesti mogu da funkcionišu neometano.
Meni se više puta u životu dešavalo da prijateljsk zavolim neku osobu, ali se posle, obično dužeg vremena razočaram u nju. Budem povredjena nekim njenim gestom. Šta se to dešava sa mojim razumom i mojom Čistom svešću?
Loša procena. Ti si za prijatelje uglavnom odabirala osobe kod kojih je dominantna razumska svest. Pod tvojim uticajem, takve osobe dolazile su delimično do Čiste svesti i otvarale se prema tebi, ali razumska svest je kod njih ipak dominantna i posle nekog vremena ta ista svest preuzme komandu, pa se dogode neprijatnosti. Loša procena je u tome što nemaš hrabrosti da svoje prijatelje povedeš ka Čistoj svesti, njihovoj naravno, već stvar ostaviš nedovršenu. S druge strane, ne želiš da budeš duhovni učitelj svima koji ti se nadju na putu, a možeš da razmenjuješ energiju sa njima. Od običnog smrtnika za trenutak napraviš Čoveka i misliš da je delo dovršeno, a kada čovek ponovo bude običan smrtnik, što je i bio svo vreme van tebe, kada se i pred tobom pokaže kao takav, sledi razočarenje. Ipak bi svojom energijom mogla pametnije da raspolažeš, umesto što je traćiš na beznačajne osobe.
Za mene je prijateljstvo sveta stvar!
Ali ne traži svetinje u svinjcu!
Zlo je u velikoj meri prisutno medju ljudima. Čovek koji voli ljude najviše liči na svetionik, a svetionici su obično usamljeni na ostrvima. Sve svetske religije imaju neko božanstvo kao oličenje zla. Otkuda zlo? Zašto je zlo potrebno, jer da nije tako ne bi ga ni bilo?
Zlo po svojoj suštini nije negativno. Neprijatno je kada se oseti zbog toga ga ljudi ne vole. Inače zlo je sasvim prirodna pojava, isto kao i ljubav. Zlo takodje predstavlja ličnu energiju usmerenu ka drugoj osobi, ali u razarajućem vidu. Zlo je produkt Centripetalne sile. Ljubav je težnja Centripetalne sile da se materijalizuje kroz novi život, kao ispoljenje Centrifugalne sile. Zato je ljubav energetski prijem koji uliva novi život, bilo da se život radja začećem, bilo oživljavanjem Duha.
Zlo s druge strane predstavlja razaranje, a mržnja kao najčistije ispoljenje zla predstavlja jaku želju za uništenjem i razaranjem druge osobe. Mržnja je, samim tim težnja Centrifugalne sile da postane Centripetalna.
Ljudi kažu da su ljubav i mržnja dve strane iste medalje, očigledno je da su u pravu. Isto kažu da zlo postoji da bi smo znali šta je ljubav. Da li su i tu u pravu, obzirom da je čitav svet postavljen po principu parova suprotnosti?
E, pa nisu u pravu. Ljubav i mržnja jesu na neki način jedno isto, ali ipak mogu jedno bez drugog. Da nema mržnje medju ljudima, ljubav bi ipak postojala. Ljubav predstavlja stvaranje, ljubav predstavlja život. Kad ne bi bilo mržnje koja razara život, onda bi jedino smrt bila regulator transformacije sila. Mržnja može da se tretira kao apsolutno prirodna i potrebna stvar, kao erozija na primer. Takodje, mržnja je jedan od osnovnih vidova ispoljenja energije, te je samim tim i potrebna.
Religija, barem hrišćanska, uči nas ljubavi, voleti bližnjega svoga kao samog sebe, što znači voleti i sebe. S druge strane izvesni filozofi (A. Vots) tvrde da je mržnja samo protivteža ljubavi i da svaki novi svetac kao protivtežu radja zlo u nekom drugom čoveku. Šta misliš o tome?
Sto ljudi, sto ćudi ili sto mišljenja. Verovatno će se naći neko ko će osporiti i tvoje mišljenje. Čovečanstvo je još uvek daleko od Apsolutne istine i Apsolutne svesnosti.
Mržnja često izaziva ratove: nacionalne, verske, političke. Ratovi su prisutni od kako je nastalo čovečanstvo, ponekad mi se čini da bi istorija bila manje zanimljiva da nije bilo ratova, jer istorija bez ratova je u stvari arheologija. Zašto ljudi ratuju medju sobom?
Ratovi predstavljaju ispoljenje emocija koje se inače, u mirnodopsko vreme, ne bi ispoljavale. Rat proizvodi užas, histeriju, razaranje doma kao kumulativne energije, daje agresivnost, bes i osvetoljubivost. Sve su to emocije koje postoje u čoveku, a nemaju prilike da se ispolje. Naravno, nemaju svi ljudi potrebu da se ispolje na taj način, te ne učestvuju baš svi u ratnim strahotama, ali te osobe koje ne dožive rat u životu koji trenutno žive, već su doživele rat u nekom od prethodnih života i iskustva koja sobom rat donosi, zabeležena su negde u njihovoj svesti. Rat je ljudima potreban, da bi se emotivno - energetski ispoljili.
To, znači da je i patnja potrebna, jer i patnja predstavlja emotivno - energetsko ispoljenje.
Napravimo razliku izmedju patnje i nelagodnih emocija. Ne mogu se sva neprijatna stanja svesti nazvati patnjom. Patnja je stanje svesti koje traje. Takodje, patnja predstavlja akumuliranu energiju koja se ne ispoljava, već se odražava na čoveku neprijatan način, kroz konstantno trajanje u vidu unutrasnjeg pritiska ili bola. Patnja je statična energija, uslovno rečeno. Žalost, bes, strah i tome slično su relativno trenutna stanja svesti, kao emotivna ispoljenja. Ali, ako takva stanja postanu konstantna, traju više dana, onda postaju patnja.
Ratovi se najćešće izazivaju zbog sukoba mišljenja. Zašto je čoveku toliko važno da odbrani sopstveno mišljenje, počevši od vodja nacija koji sukob mišljenja rešavaju oružjem, gde veliki broj pristalica s obe strane, pristaje da ratuje protiv tudjeg mišljenja, pa do sukoba mišljenja medju običnim ljudima. Zašto je to tako?
Suština problema u sukobima je lična svest, pretočena u ego kao centar delovanja. Svaki sukob dva mišljenja je u stvari sukob dva ega ili dveju ličnih svesti. Psihologija je tek u ovom veku uočila ego kao centar razuma, a hinduizam i njemu slične religije poznaju ga odavno, trudeći se da ga odstrane. Ego predstavlja ličnost čoveka, odnosno ličnu svest posmatranu kroz prizmu razuma. Ego često daje lažnu sliku o sebi i svetu uopšte, ali to je samo zbog pogrešne upotrebe. Neophodan je, jer on čini centar razuma i centar svesti istovremeno. Ego je taj koji omogućava spoznaju, jer ego posmatra sam sebe. Figurativno, možemo ego da predstavimo kao tačku, kružnica oko tačke je razum, a beskrajno prostranstvo oko kružnice je svest. Razum je ograničena svest, a ego je centar razuma.
Čudno je to kako je skoro čitavo čovečanstvo krenulo u pobunu protiv ega, a nikome nije palo na pamet da životinje nemaju ego, ima ga samo čovek. Čovek se sa njim radja, sa centralnom svešću o sopstvenosti. Ono protiv čega čovečanstvo u stvari treba da se pobuni je iskrivljena slika o sopstvenosti, falš ego. Falš ego se formira vaspitanjem, tačnije pristajanjem, često zbog nasilnih metoda koje se primenjuju, na lažno ispoljenje sopstvenosti. Čoveka od malih nogu vaspitavaju, ne samo roditelji i rodjaci, već i okolina, odnosno čitavo okruženje. Za uspostavljanje poželjnog ponašanja svih pojedinaca civilizacija je propisala moral i tabue, ograničavajući time apsolutno ispoljenje lične svesti. Čovek se ograničeno ispoljava, onoliko koliko mu je dozvoljeno, a okviri su u njemu samom, u njegovom razumu i verovanjima.
Prihvatanjem normi ponašanja stvara se odredjeni šablon ispoljenja svesti, odnosno energije, model po kome čovek živi. Ego u ovom slučaju preuzima centralnu ulogu, koje i jeste njegova i čovek se ponaša i misli prema šablonu ega. Povredjivanje i sukobi medju ljudima u suštini su sukobi okvira ega. Promena mišljenja znači promenu okvira ispoljenja razuma, često predstavlja njegovo sužavanje i zbog toga se javlja pobuna čoveka protiv čoveka. Promena mišljenja zbog novog učenja ili novog saznavanja ne izaziva otpor, jer okviri se proširuju, ali prvenstveno ako čovek voljno uči. Učenik nikada ne mrzi svog učitelja, ako ga je voljno odabrao. Izmedju učenika i učitelja uvek je ljubav, jer otvorenom razmenom informacija vrši se otvorena razmena energije.
Ovo bi bilo o sukobima na mikro nivou, ratovi već predstavljaju sukobe na makro nivou. Već sam pomenuo da su ratovi neophodni radi ispoljenje svesti, medjutim suštinski razlog za izbijanje ratova leži u još jednom razlogu, a to je ostatak degradirane svesti. Čovek u sebi nosi animalne funkcije, ali i deo animalne svesti. Osećaj pripadnosti čoporu navodi ga da se okuplja u organizacije različitog tipa. Čak i civilizacija podržava ovaj način ponašanja formirajući škole, religije, političke, partije i slično. "Čopor" je neophodan s druge strane, jer ljudi u medjusobnom kontaktu razmenjuju ličnu energiju i ispoljavaju se u medjusobnim odnosima.
Ono što izaziva ratove je osećaj za teritoriju koja pripada čoporu, a zbog tog osećaja fomirane su države. Prvobitno okupljanje u plemenske zajednice, radi razmene energije i pomaganja jednih drugima, na kraju je dovelo do ogradjenih dvorišta i carinskih prelaza.
Rat predstavlja proširenje teritorije s jedne strane i akumuliranje energije mase s druge.
Kako to?
Vojsku u rat vodi jedan čovek - vojskovodja. Ratnici svog vojskovodju poštuju, dive mu se i vole ga, što sve zajedno predstavlja masovno usmerenje lične energije prema jednom čoveku. Velike vojskovodje zabeležene u istoriji imale su ogroman broj sledbenika, koji su svoju ličnu energiju akumulirali u njega, dajući mu moć i besmrtnost. Njihova fizička tela više ne postoje, ali energija akumulirana u njih još uvek deluje i oni žive u svesti narednih generacija. Uzmi Julija Cezara kao primer.
A mržnja potlačenih i porobljenih?
Ipak je takvih pojedinaca, koji mrze vodju, veoma malo u odnosu na broj onih koji ga obožavaju. Mržnja usmerena prema vodji je kratkotrajna, uglavnom se za nevolje okrivljuje rat, kao apstraktna kategorija. Osim toga, u potrazi za vodjom, obični ljudi se vrlo brzo pomire sa promenom na vrhu i vrlo rado će zavoleti novog vodju, ako ih ovaj ne sputava previše u ličnom ispoljenu.
Okruženi vidovnjacima i prorocima, koji kao da imaju monopol nad tumačenjem, često čujemo pojam negativna energija. Šta je negativna energija?
Ne postoji negativna energija, reč je samo o leksičkoj zabludi. Reći "negativna energija" je isto kao i reći "negativna struja". Električna struja, kao vid usmerene energije, je ili jednosmerna ili naizmenična, nikako ne može biti negativna. Negativna može biti njena upotreba. Ona se koristi za električnu peć, ali i za električnu stolicu.
Kad je u pitanju lična ili psihička energija, gde se pojam negativne energije smešta, ona može biti usmerena ili potisnuta. Prirodna osobina energije je kretanje, a u slučaju lične energije njeno kretanje je orijentisano u više pravaca: kretanje samog tela, kretanje misli, odnosno usmerenje ka nekoj osobi. Energija okruženja, koja je neophodna za život, dolazi od drugih ljudi. "Negativna energija" takodje dolazi od drugih ljudi, a ono što je čini negativnom je njen zastoj u protoku.
Kako?
Odredjena osoba šalje ti svoju energiju u vidu koji nećeš ili ne možeš da primiš, te se u tebi stvara otpor. Taj otpor stvara osećaj ili kategorizaciju lošeg, odnosno negativnog.
Pojasni to malo bolje. Uzmimo slučaj osobe iz mog okruženja koja je neprekidno ogorčena. Ona oko sebe širi negativnu energiju, prema opštoj proceni.
Ono što ti osećaš kao ogorčenje je sadržina njenih reči. Ona je u govoru jetka i zlurada, besna na čitav svet. Suština je u ličnom nezadovoljstvu sopstvenošću i dubokim unutrašnjim shvatanjem, koje nikako neće sebi da prizna, da joj je život totalno promašen. To dalje znači da je ličnu energiju u ispoljenju prilagodila civilizacijskim normama življenja, umesto da sopstvenu svest obogaćuje ličnim iskustvima, koja su joj neophodna. Zbog toga ona pati, a patnja je pritisak potisnute energije. Taj pritisak mora negde da se ispolji, a ventil za pražnjenje su najčešće reči. Lični osećaj neprijatnog je negativno, odnosno loše, zato ona svoja loša osećanja iskazuje kroz zlurade komentare na račun okoline. Zašto bi, uostalom, vama bilo dobro kada njoj nije. Odnosno, ako ona ispravno postupa, u skladu sa civilizacijskim normama, pri čemu se loše oseća zbog potisnutih ispoljenja, tada se i ti moraš osećati loše, da bi bila u redu u njenoj svesti. Jer, ako ti nisi u redu, onda ona ne može da se druži sa tobom, odnosno ne može da razmenjuje svoju energiju sa tobom, jer tako pravila nalažu.
Sve je to lepo, ali objašnjeno je funkcionisanje date osobe. Kakve to veze ima sa mojom procenom da ona oko sebe širi negativnu energiju?
Radi se o indukciji. Svest ima elektromagnetsku prirodu, što u praksi znači da ljudi uvek reaguju na raspoloženje osobe u svom prisustvu. Ako je u pitanju veća grupa ljudi tada će svi reagovati na energetski najjače emocije jedne od osoba. Društvo ne voli tmurne, depresivne ili nervozne osobe, jer one indukcijom izazivaju isto ili slično raspoloženje u ostalima, u zavisnosti od ličnog nivoa raspoloženja. Masovna histerija je dobar primer za indukciju svesti u masi.
Znači svojim ispoljavanjem emocija, ona aktivira istovetne emocije u tebi i stoga se i ti osećaš loše u njenom prisustvu.
Šta bi smo rekli za zavist? Smatram da nisam zavidna osoba, a ipak mi je zasmetalo kada sam osetila zavist svoje bivše prijateljice, usmerenu ka meni. Kako je indukcija delovala u ovom slučaju?
Razmena energije je kompleksan problem, a shvatićeš ga samo ako sve ljudske odnose podvedeš pod odnos razmene energije. U slučaju prijateljstva dve osobe povezuje netelesna ljubav. Stepen naklonosti prema drugoj osobi odredjuje i jačinu uzajamne razmene. Vas dve ste bile prijateljice i protok energije je bio veoma jak, jer bilo je ljubavi izmedju vas dve, kao izmedju dve sestre, što je podazumevalo razmenu (ili deobu) emocija i ličnih iskustava kroz poveravanja. Zavist se javila kada si kupila skupu stvar, koju ona sebi nije mogla da priušti. Ti si njoj uputila osećaj lične radosti da ga "podelite", kao i ranije, a one je taj osećaj "uzela", ne uzvrativši istom merom. Stoga si ostala uskraćena za ono što si smatrala da ti pripada, a to je njena povratna energija i stoga se osećala loše. Uostalom, ta sitnica je i bila razlog prekida druženja, jer pokazala je pravi stepen otvorenosti medju vama. Da je ona otvoreno pokazala svoje emocije tipa: "žao mi je što to sebi ne mogu da priuštim, ali ipak se radujem što ti to imaš", stvar bi bila rešena relativno bezbolno, a prijateljstvo ne bi bilo prekinuto.
Ne volim kada neko viče na mene, to je takodje ispoljenje negativne energije.
Bes je eruptivno i samim tim nekontrolisano ispoljenje lične energije. Eksplozija besa obično je praćena vikom, kroz jak izliv emocija, a često je povezana i sa agresijom. U ovom slučaju ćemo zanemariti agresiju, koja je kinetičko ispoljenje lične energije. U slučaju da neko besni na tebe, sasvim sigurno je da si provalu besa ti lično izazvala.
Ja?
Da ti. Osoba koja besni na tebe, mora da ti bude važna, odnosno moraš eneregetski da budeš otvorena prema njoj, da bi uopšte reagovala. Znači prethodno je morala da postoji energetska razmena izmedju vas, koja je iz nekog razloga prekinuta ignorisanjem od strane te osobe. Ti tu energiju želiš, a pošto ne možeš da je dobiješ na uobičajen način, izazivanjem besa skrećeš pažnju na sebe. Adolescenti to često rade, mada ni odrasle osobe ne izbegavaju ovaj metod.
Ja ne volim besne osobe. Čak i kada čujem svadju nepoznatih osoba sva se uznemirim.
Ono što te zapravo uznemirava nije njihov bes, već tvoje lično iskustvo doživljenog besa, znači lično sećanje. Bes je, kao što rekoh, eruptivno ispoljenje lične energije pod veoma visokim naponom, što razara i pošiljaoca i primaoca. Opet ništa nije negativno, samo je neprijatno jer je neumereno. Topla voda je prijatna, ali vrela svakako nije.
Kad smo već kod razmene energije, medju ljudima često postoji veštačka razmena, neka vrsta trgovine energijom. Ljude često stupaju u neodgovarajuće odnose sa drugim ljudima, zbog lične koristi. Pričaj mi malo o tome.
Sa pojavom plemena, koje je osnovano radi pomaganja jednih drugima, čovekova lična energija udruživana je sa energijom drugih članova plemena. Vremenom je energija u ispoljenju stvarala neharmonične note, ali ekonomska zajednica prisiljavala je članove da ostanu zajedno, iako im to malo odgovara. Jesi li sigurna da te ova tema interesuje?
Pa malo. Delovala mi je simpatično.
Dobro, da nastavimo. Ekonomski motivi su prevashodni da bi ljudi ostajali zajedno. Do danas se ništa suštinski nije promenilo. Uzmi kao primer grupu ljudi koja radi na istom zadatku. Ako je novac, odnosno zarada jedini cilj njihovog okupljanja i zajedničkog rada, onda tu nema mnogo harmonije. Njihova energija je samo delimično usmerena na obavljanje zadatka, a veoma malo ukoliko su samo mali točkić u velikom mehanizmu. Pokretna traka u fabrici je dobar primer, ili što je još gore, u administraciji. Monotonija posla vrlo brzo dovodi do zasićenja, a ta monotonija prenosi se i na okruženje, pa često izgleda da im posao uzima previše energije. Naprotiv, u uhodanom poslu, koji se obavlja mehanički, utrošak energije je veoma mali, a umor se javlja jer su iscrpli oblike ispoljenja energije, pa samim tim nema dodatnog priliva, koji bi im ulio dodatno raspoloženje.
Nasuprot tome, grupa ljudi koja svesno usmerava energiju ka zajedničkom cilju stvara duh zajedništva, sazvučje nota koje, ako je postavljeni cilj važan, daje simfoniju. Primer su naučno - istraživački timovi.
U prvom slučaju energija se materijalizuje isključivo kroz novac, a u drugom energija se materijalizuje kroz naučno otkriće i pošto je polje nauke beskonačno, jer je deo Univerzalnog znanja, i oblici ispoljenja su beskonačni.
Ljudi su često licemerni, ulaguju se nadredjenima radi sticanja boljeg položaja ili statusa, što već predstavlja pravu trgovinu ličnom energijom.
Licemerje je već domen razumske svesti. I primalac i davalac posmatraju odnos kroz prizmu razuma. A licemerni su i jedan i drugi. Vratimo se ipak suštini, varijacijama razumske svesti bavi se psihologija.
A kolektivni duh i kolektivna svest?
I to su produkti razuma, odnosno produkti materijalnog. Kolektivni duh nastao je radi zaštite kolektivnog dobra. Kolektivna svest nastala je kao posledica kolektivnog vaspitanja. Rodoljublje je tipičan primer za to. Čovek će zaista braniti samo svoju okućnicu, ali ide u rat da brani tudju zemlju, iako može da se radi o istoj državi, samo da bi sprečio neprijatelje da stignu do njegove sopstvene kuće. Nacionalna svest i patriotizam su vestačke kategorije. I prestani sa budalastim pitanjima!
Dobro, dobro. Vratimo se na onu raskrsnicu razgovora kada smo sa teme "LJubav i strast" skrenuli na temu "Strah". Otkuda strah, koji je prisutan ne samo kod čoveka već i životinja, pa i biljaka?
Пријавите се на:
Постови (Atom)
Основни подаци о мени
- Zvezdana
- Znam da je ono prvo što će vas interesovati - koliko imam godina i gde živim i čime se bavim. Sve to nije presudno za moje pisanje, ali zadovoljuću vam radoznalost :) Rodjena sam 1962. godine u Kragujevcu, gde živim i radim kao računovodja. Kako stvari stoje, obzirom da se nikada nisam selila iz Kragujevca, tu ću i da umrem :) Pišem poeziju i prozu, mahom filozofske orijentacije. Šta ću, volim da mislim :) Dugo sam bila član književnog kluba SKC Kragujevac, ali sam prestala da učestvujem na konkursima poezije. Vidim da je svi pišu, mene više interesuje pisanje proze. Recezent sam zbirke kratkih prica pok.Milana Nikolića »Nemoć apokalipse« (izdavač: Nova Svetlost, Kragujevac 2002,) i zbirke eseja Slobodana Macure (Toronto, Kanada) “U sazvežđu samospoznaje” (izdavač: Montena, Beograd, 2003.) kao i romana "Ne čekajte na mene... 2012...13...14" Bojana Đorđevića (Izdavač: Centar za kulturu "Veljko Dugošević, Kučevo, 2012.) Blog igrasvesti.blogspot.com je prikaz knjige "Povratak iskonskom izvoru (Igra svesti)". Objavila sam još jednu knjigu: "Moje ime je pobuna" (izdavač: Montena/Altera, Beograd, 2003.) koja se nalazi u okviru bloga opusstelarum.blogspot.com.